O bliskosti

Bliskost biva biti jedno s drugim, biti istovjetne misli, istovjetne volje. Trenutak potpunog i konačnog odustajanja od sebe da bi se bilo jedno s drugim. U tom „odmjeravanju i mjerenju“ bliskosti izranja dilema: Može li se odustati od sebe da bi se bilo s drugim? Ako ne može ili ne vjerujemo, onda se bliskost bira kao odnos s različitim ljudima kojima svakom ponaosob dajemo dio sebe kojega odnose sa sobom i ne mogu vratiti. Ipak nešto uvijek ostaje nama samima kako bismo stupili u odnos bliskosti s nekim drugim i novim. Ili pokušamo biti bliski samo s jednim ljudskim bićem, pri čemu se cijeli naš unutarnji svijet i život kao pečat utiskuje u nutrinu drugog. U slučaju kraha bliskosti i mi ćemo nestati za sebe i u sebi. Drugi će nas odnijeti i cijeli život nositi naš utisnuti lik u svojoj nutrini. Kome je teže i je li pametno postavljati pitanje? Nama koji više nemamo sebe ili onomu koji nas je oduzeo od nas samih i ne može živjeti drugačije nego sa spoznajom i osjećajem da smo uvijek prisutni u njemu. I naša će prisutnost biti dugotrajna, a možda i vječna? Bliskost s drugim ljudskim bićem nepovratno se događa kao nekakav obostrani odnos „žigosanja“. Ne kao nekakvo brutalno „obilježavanje“ terena. Radije se bliskost događa kao slobodno i izabrano utiskivanje samog sebe u drugu osobu. S jedne strane drugi bira biti iznutra otvoren za nas i utiskivanje našeg lika. S druge strane mi biramo izići iz svoje nutrine i puštamo da ono što nas iznutra čini osobom biva otisnuto u dušu drugoga. Bliskost biva kao stavljanje pečata na čist papir. Jedan pečat na jednom komadu papira daje čistu sliku o tome kakav je pečat i kakav je papir. Bjelina papira i oblik pečata bivaju u savršenom odnosu. Papir s puno pečata gubi svoju bjelinu i oblik kao što i različiti pečati na istom papiru prestaju biti zanimljivi i gube svoju izvornost i neponovljivost. Kada čovjek bira bliskost isključivo s jednom osobom, težina i zahtjev bliskosti izražava se mogućnošću njezinog potpunog nestajanja. Otprilike kao da poderemo papir na komadiće na kojem je bio savršen pečat. S nestankom jednog nestaje i drugi. U slučaju nestanka bliskosti moguće je i da ja sam potpuno nestanem nestankom i odlaskom drugog. Drugi me je cijelog odnio i ne može me vratiti meni samom. Nemoguće je i neizvedivo vratiti sebe jednom kad smo cijelim bićem utisnuti u drugu osobu. Ono što ostane možda je dovoljno za živjeti i preživjeti, ali svijest kako nisam cijeli i potpun ostaje biti prisutna ostatak života. Odlučujemo se onda radije na povremenu i rezerviranu bliskost s drugima. Onu u kojoj u drugog utisnemo dio sebe, ali veći dio sebe zadržimo. Kroz život onda, s vremena na vrijeme, dio po dio sebe utisnemo u nekoga drugog bivajući povremeno i kratkotrajno bliski s njim/njom. Prilično smo uvjereni da ćemo uvijek posjedovati i imati nešto što će nam ostati za nove bliskosti. Međutim, događa se da se otkidajući od sebe dio po dio kroz bliskost s različitim novim i drugim ljudima na kraju bivamo ispražnjeni i prazni jer više nemamo dijelova za nove bliskosti. Kao da smo prazno skladište u kojem više nemamo ništa za ponuditi. Pitamo se što je bolje za nas: utisnuti sebe odmah i potpuno u jednu osobu i nadati se da će odustajanje od sebe kroz bliskost trajati dugo ili rezervirano i proračunato biti blizak s drugim na kapaljku kako se ne bi odmah na početku potpuno ispraznili od nutarnjeg sadržaja u kojem se nalazi rezervoar svih naših osjećaja i uvjerenja u nove početke i nove bliskosti? Neki biramo potpunu bliskost. Odustajanje od sebe. Biramo biti pečat koji se u svakom svom i najsitnijem detalju i obliku želi utisnuti u dušu i nutrinu drugog. I ljubomorno čuvamo drugog kao čist i bijel papir na kojem se jasno vide oblici našeg pečata, onoga što jesmo. Naša osoba i sve s njom povezano daje se drugom kao potpuna bliskost. Najljepše ispadne onaj odnos gdje mi kao pečat i drugi kao čist i bijeli papir ostajemo jedno s drugim.

Kroz vrijeme ljepota i izgled pečata kao i jednostavnost i bjelina papira bivaju sve očigledniji i savršeno se nadopunjuju. Taj odnos bliskosti biva vidljiv i očigledan i drugima i čujemo ih kako govore: Vidi ih kako su bliski kao savršen pečat i savršen papir na kojega se pečat utiskuje. Ili biramo privremenu bliskost. Onu koja uključuje različite ljude. U takvim bliskostima pečat može biti lažan, a i papir može biti hrapav, grub ili već s previše utisnutih pečata da više nemamo prostora gdje bi utisnuli svoj originalni ljudski lik i osobu. A i naša snaga da se kao originalan lik utisnemo u drugog može biti na rubu nemoći jer smo se „potrošili“ pokušavajući se utisnuti u različite nutrine različitih ljudi. Ljepota, izvornost i čudesnost naših nutarnjih crta i emocija može biti blijeda i kad se utisnemo u drugog više se ne vidi po čemu smo originalni u odnosu na druge koji su se već tu našli prije nas. Drugi ne primjećuje naš izvorni oblik i formu kojom se utiskujemo u njega, ali ni mi ne osjećamo jednostavnost i bjelinu tuđe nutrine u kojoj bismo mogli jasno prepoznati sebe kao ljudsku osobu. Kako god bilo, svi nosimo u sebi pečat nekoga drugog, bilo da nosimo pečat jedne osobe ili više njih. Ili se utiskujemo u nutrinu drugog kao lik bilo da smo prvi i ujedno zadnji, bilo da smo samo jedan od već otisnutih likova u tuđoj nutrini. Istovremeno smo i pečati i papiri i ono što nas razlikuje je koju bliskost izabiremo. Neki izabiru apsolutnu bliskost, jedan pečat i jedan papir kao odnos u kojem se ljubomorno čuva unikatna međusobna bliskost koja s vremenom od odnosa papira i pečata stvara neke od najljepših oblika i formi bliskosti koje nekad zovemo ljubavlju, nježnošću, intimnošću, podrškom, blizinom. I svi se oni međusobno sjedinjuju i ujedinjuju u toj jednoj izvornoj bliskosti. Neki izabiru mnogostruku bliskost, različiti papiri i različiti pečati koji s vremenom gube one lijepe i jasne oblike ljubavi, nježnosti, intimnosti i pretvaraju se u blijede i nejasne oblike međuljudskih odnosa pri čemu papir gubi svoju izvornu bjelinu i jednostavnost, kao što pečat gubi svoju originalnost jer utisnut na papir s mnoštvom pečata ne razlikuje se od njih. Kao što je i na papiru sve manje prostora za neki novi pečat i prestaje biti prostor u kojega netko može utisnuti svoj izvorni ljudski lik. Ostvarujući bliskost, utiskujemo sebe jedni u druge, neki ostajući pri pokušaju da budu međusobno autentično i apsolutno bliski jedno drugom, neki birajući da budu povremeno,privremeno i rezervirano bliski s različitim ljudima. Svi mi želimo utisnuti svoj ljudski lik u nutrinu druge osobe, kao što to i druga osoba želi u odnosu prema nama. Želju, potrebu, trud, nastojanja i pokušaje da budemo utisnuti jedno u drugo nazivamo bliskošću. I tu bliskost nosimo u sebi kao da smo papir u koji je netko drugi utisnuo sebe kao lik na pečatu. I tu bliskost drugi nosi u sebi kao da je on/ona papir u koji smo utisnuli sebe poput pečata. I tako bivamo nepregledno mnoštvo pečata i papira. I teško je pomisliti da među nama ima nekoga koji u sebi ne nosi utisnut nečiji lik. Doima se prilično neuvjerljivim i nevjerojatnim da bi među nama živio neki čovjek koji nikada nije bio i želio biti pečat ili papir. Takav bi morao biti onaj koji nikada nije doživio bliskost i nikada nije pružio bliskost. Bio bi to prazan papir i prazan pečat bez lika i oblika. Bio bi to život u kojega nitko nikada nije bio utisnut kao ljudski lik i kao osoba. Život proživljen bez ijednog trenutka bliskosti i čovjek koji bi ga uspio preživjeti ne postoji, jer kad god se susretnemo s nekim novim, primjećujemo ili osjećamo nečiji ljudski lik ili više njih utisnute u njegovu nutrinu i njegovu dušu, kao što i on primjećuje i osjeća da i mi u sebi nosimo utisnut ljudski lik ili ljudske likove drugih. I opet smo bez obzira na sve stara, oprobana i proživljena iskustva bliskosti pred jednim te istim pitanjem: koju bliskost izabrati sada i ovdje u susretu s novim ljudskim likom koji stoji ovdje preda mnom? Neka nam bude utješno da se i on/ona pita isto dok istovremeno pokušavamo proniknuti jedno u drugo pitajući se: Tko je sve utisnut u njegovoj/njezinoj duši i ima li prostora i mogućnosti za jedan ovaj put trajan i neponovljiv susret bliskosti između nas poslije kojega ostajemo trajno i vječno utisnuti jedno u drugo?

U Sarajevu 18. 10. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Mladen Škoić