O bespomoćnosti

U romanu Sljepilo portugalskog pisca Josea Saramaga uvodna scena prikazuje sliku užurbanog grada. Pješaci, semafori, gužva, auta i buka. U jednom trenutku jedan automobil ostaje stajati na zelenom svjetlu. Nestrpljivi vozači počinju galamiti i vikati nesvjesni da je vozač iznenada bez ikakvih prethodnih simptoma ili bolesti očiju oslijepio. Uskoro se broj slijepih povećava i stvara se karantena u napuštenoj ludnici u kojoj se smještaju svi koji su oslijepili. Među njima jedna žena, supruga oftalmologa, nije slijepa i ona im služi kao vodič. Vojska je ogradila karantenu, nitko ne smije izići u slučaju pokušaja bijega, vojska ima naredbu pucati na bjegunce. Sljepci unutar ludnice su prisiljeni snalaziti se kako znaju i umiju. U tom snalaženju i pokušaju da izgrade barem malo uredan svijet slijepih dolazi do sukoba, otimanja hrane, silovanja i ubojstva. Saramago slika vrlo uznemirujuću sliku čovjeka spremnog na sve kada se nađe u situaciji da se mora ponašati poput životinje da bi se izborio za vlastiti život kroz borbu za hranu i mjesto odnosno krevet u spavaonici gdje je već i previše onih koji su slijepi.

Saramagov roman prikazuje i osjećaj kojega zovemo bespomoćnost i prikazuje ga na više načina koji nam izmiču kada promišljamo o bespomoćnosti. U svijetu u kojem su svi slijepi, oči žene jednog oftalmologa su jedine ljudske oči koje vide. Na trenutak se čovjek zamisli nisu li njezine oči najmoćniji predmeti na svijetu samo zato jer vide u moru slijepih koji ne vide ništa osim bjelinu pred očima poput guste magle? Ipak, i ona će u jednom trenutku poželjeti da je slijepa, da ne vidi svu strahotu i bijedu čovjekovog ponašanja u životinjskim uvjetima. I ona koja jedina ima sposobnost vida, bespomoćna je pred čovjekovom rušilačkom snagom kada se nađe u brutalnim okolnostima preživljavanja. Njezine oči koje vide su bespomoćne jer se ne mogu zatvoriti i ne žele oslijepiti kao oči ostalih kako bi sljepilo sakrilo ljudsku brutalnost jednih prema drugima. Njezine oči prisiljene su gledati kako se čovjek kreće od bespomoćne životinje do divlje zvijeri u samo nekoliko trenutaka između držanja za zidove dok hoda i trenutka kada nastupi borba za hranu.

U nekom trenutku sljepilo zahvaća i vojnike i cijeli grad tako da slijepi ostaju prepušteni sami sebi. Njih nekoliko vođeni njezinim pogledom polako napuštaju ludnicu i odlaze u grad u kojem su do jučer normalno živjeli. Obilaze svoje stanove, dodiruju poznate predmete. U jednom trenutku žena opisuje svojim suputnicima što sve vidi. Vidi korov, propale ceste, uništene zgrade, uništene automobile, uništene bolnice. Sve što je čovjek izgradio propada jer je čovjek postao bespomoćan gubitkom vida.

Jedna od upečatljivih poruka Saramagovog romana jest kako sve što je čovjek stvorio postaje bespomoćno ukoliko je i sam čovjek bespomoćan. Sve što je čovjek za sebe stvorio i izgradio bez njega je bespomoćno i osuđeno na propast i propadanje. Ta scena bespomoćnosti svega što je čovjek napravio posebno je opipljiva u trenutku kada oftalmolog, još uvijek slijep, dolazi u svoju ordinaciju i dodiruje instrumente nesposoban upotrijebiti bilo koji od njih jer ne vidi. Sve što smo kao ljudi za sebe izgradili bez nas je bespomoćno i bez nas propada ukoliko smo i mi sami bespomoćni jer što uopće znači bolnica, autocesta, automobil, banka, trgovački centar u jednom gradu u kojem su svi slijepi i nitko ne vidi osim jedne jedine žene?

Saramago slika bespomoćnost kao trenutak u kojem imamo na raspolaganju sve što za nas ne može učiniti ništa niti možemo upotrijebiti što nam je na raspolaganju. U Saramagovom romanu bespomoćnost čovjeka da si pomogne u svom sljepilu i bespomoćnost sve silne tehnologije koju je čovjek poradi sebe stvorio da ga oslobodi sljepila pokazuje kako bespomoćnost nije samo privilegija čovjeka ukoliko se može nazvati privilegijom, nego bespomoćnost zahvaća i sve ono što je čovjek stvorio svojim rukama da sebi život učini boljim i kvalitetnijim. Saramago slika odnos bespomoćnosti gdje čovjekova bespomoćnost sve drugo čini također bespomoćnim i sklonim propadanju i uništenju ukoliko čovjek nije sposoban koristiti što je za sebe stvorio.

Slika koja prikazuje scenu u romanu kada žena koja jedina vidi gleda grad, ulice, automobile koje je već zahvatilo propadanje pokazuje koliko je svijet kojega je čovjek izgradio bez njega bespomoćan i osuđen na propast. Bespomoćnost je raspolagati svime što za nas ne može učiniti ništa. Grupice slijepih koje se susreću nasumice u romanu dok lutaju gradom imaju na rapolaganju cijeli grad i njegovu infrastrukturu, ali bez njihovog vida grad je bespomoćan, bespomoćne su bolnice, bespomoćni su lijekovi, nema struje pa su bespomoćne hidrocentrale, nema prijevoza jer su bespomoćni automobili i gradski prijevoz. Čovjekova bespomoćnost oslikana kroz sliku epidemije sljepila paralizirala je cijeli grad i možda cijeli svijet. Ukupan čovjekov svijet i sva čovjekova moć i tehnologija stali su jer su dva oka prestala gledati i izgubila vid. Dva oka toliko znače da mogu pokrenuti čovjekov svijet ukoliko se ujedine, kao što cijeli svijet postaje bespomoćan kada ljudske oči izgube vid i oslijepe. Imati sve na raspolaganju, a ne moći to upotrijebiti na bilo koji način i ne moći ga spasiti od starenja i propadanja znači biti bespomoćan.

Saramagov roman podsjeća na duboki i presudan utjecaj čovjekove bespomoćnosti na njegov vlastiti svijet. Ne samo svijet koji ga okružuje poput grada, ulica, automobila, bolnica, vojarni i hidroelektrana, nego i njegov osobni i privatni svijet, svijet njegovog stana i njegove dnevne sobe gdje njegova bespomoćnost također pronalazi način kako će osobne predmete učiniti bespomoćnima prekrivajući ih slojevima prašine i znacima habanja. Imati na raspolaganju sve i istovremeno ne moći ništa od toga upotrijebiti da si pomognem Saramagova je slika moje osobne i privatne bespomoćnosti koju Saramago oslikava likovima koji ulazeći u svoje domove pronalaze stvari i predmete koji su nekad imali svrhu i upotrebu, a sada se neupotrebljivi jer sam bespomoćan.

Razmišljati o bespomoćnosti naviknuti smo iz perspektive prvog lica, iz perspektive mene koji sam bespomoćan ili bespomoćna. Moja bespomoćnost će druge stvari i druge predmete učiniti također bespomoćnima jer moja bespomoćnost nikad nije isključivo moja, ona uvijek zahvaća ono što sam za sebe stvorio kao čovjek. Stvari i predmeti u kući, u stanu, u gradu, u ulici postat će bespomoćne ako sam bespomoćan. Od onih malih sitnih predmeta poput naočala jer više nemam vid, pa do velikih i prevažnih ljudskih građevina poput puteva i cesta ukoliko su svi sljepci i nitko više ne može voziti jer ne vidi. Je li jedna od Saramagovih ideja bila i ta da skrene pozornost čovjeku na to kako njegova bespomoćnost zaustavlja svijet i otvara prostor za propadanje svega onoga što je čovjek izgradio i da jedna žena koja vidi u mnoštvu slijepaca je također bespomoćna jer ne može oslijepiti a želi?

Roman završava kao i što je započeo. Iznenada, bez objašnjenja svima se postupno vraća vid, jedino žena koja je jedina vidjela tijekom epidemije sljepila iznenada oslijepi utapajući se u bjelinu kroz koju se ne vidi ništa. I dok je jedina imala privilegiju da ne bude slijepa, bila je bespomoćna sakriti pogled od strahota koje su ljudi činili jedni drugima i sada kada jedina oslijepi dok se svima vraća vid, odlazi u bespomoćnost.

Je li Saramago htio oslikati čovjeka u ekstremnim uvjetima ponašanja kada se bori za život ili je htio opisati bespomoćnost kao temeljno čovjekovo iskustvo bilo da je jedini koji vidi među slijepima, bilo da je jedini slijep među onima koji vide? Ili je Saramago opisao koliko čovjekova bespomoćnost utječe na sve što je čovjek stvorio i za sebe napravio, kako cijeli čovjekov svijet postane bespomoćan bez čovjeka i bude osuđen na propadanje ukoliko je sam čovjek bespomoćan upotrijebiti ono što je za sebe stvorio i izgradio?

U Sarajevu, 5. 8. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: 123RF Premium