NEUROTIČKI STOICIZAM I ILUZIJA IDEALNIH ŽIVOTA
Iluziju idealnih života počinju utiskivati u naš um i među naše osjećaje dok smo još djeca. „Uči sine, da ne moraš raditi.” O koje li iluzije. Učiti uopće nije lako … Kako je to govorio jedan moj fakultetski profesor: „Učenje je najviši i najteži oblik askeze.” I onda, ako si stvarno naučio, itekako ćeš poslije raditi. Takozvano „Pareto” pravilo iz poslovnog svijeta govori kako unutar jedne firme ili organizacije 20% marljivih i stručnih uposlenika obavlja 80% posla. Nadalje, ponovno među tih 20% postoji krug još marljivijih i stručnijih 20% koji obavljaju 80% od onih prethodnih 80% posla. Dakle, tko se za rano počeo truditi i marljivo raditi, vjerojatno će tako nastaviti kroz cijeli svoj život, zarađujući tako pošteno sebi plaću, ali i desecima drugih.
Netko opet, znajući da nije za knjige, igra na kartu sporta. Ganja loptu da ne mora učiti. Ali, u konačnici ni to nije baš lako. Kako to u jednom intervjuu iz vlastitog iskustva reče proslavljeni hrvatski boksač Željko Mavrović: „Sportom se divno baviti sat vremena dnevno, ali je zato užasno okrutno baviti se sportom pet sati dnevno.” Trčati i po kiši, i po žezi; poseban, nadasve neukusan režim prehrane; učestale ozlijede i operativni zahvati; nelojalna konkurencija koja koristi doping itd.
Netko opet, znajući unaprijed i da je ovo prvo i drugo teško, igra na kartu dobre veze kojom će se ubaciti u kakvu dobrostojeću državnu tvrtku. E baš će se na kraju usrećiti među 500 debila koji također u životu nisu htjeli nešto posebno ni učiti ni trčati ni raditi (naravno, s pokojim časnim izuzetkom). 😀
Svakako, da ne zaboravimo, danas ih veliki broj, a znajući da je sve prethodno posve besmisleno, odluči otići u Njemačku, zdravo pretpostavljajući da ako se već u životu mora rintati, nek’ se onda barem rinta za dobre pare. Međutim, nije ni ovo lako, osobito ne prvih nekoliko godina. Iz vlastitog iskustva, u tom početnom periodu se stigne sasvim blizu ludila, a poneko zatranda čak malo i preko toga…
U svom djelu „Izlazak iz tame”, američki franjevac i psiholog Benedict J. Groeschel o iluziji idealnih života kaže slijedeće:
“Postoji nevjerojatna neistina kojoj se u ovom našem, tehnološki razvijenom svijetu, podučava djecu, a to je kako većina ljudi ima veliku mogućnost proživjeti život bez razdoblja patnji ili boli, bez vremena tame. Ovu iluziju stvaraju mediji, osobito reklame (svijet sretnih svršetaka), obrazovanje, društveni običaji ljudi, ali i vjersko razmišljanje. … Ova neistina nije namjerna laž – zapravo je to sveopće negiranje stvarnosti. To nije prijevara koju treba osuditi, nego iluzija koju treba raspršiti.”
Otac Benedict naznačenu iluziju naziva i neurotičkim stoicizmom, suprotstavljajući njemu onaj istinski stoicizam koji unaprijed računa s tim da će prije ili kasnije stvari krenuti nizbrdo, slično kao što će i naš život prije ili kasnije okončati smrću. Ovdje se izgledno radi o jednom nemalom paradoksu koji nalaže da u životu najmanje pate oni ljudi koji računaju s tim da će patiti, dok na koncu najviše pate upravo oni koji su prethodno bili sve učinili kako bi u životu izbjegli svaku ozbiljniju bol i patnju.
Stoga i za onu neku vlastitu orijentaciju, bilo profesionalnu ili osobnu, treba znati da je ono pitanje „što je lakše” ne samo pogrešno već čak i pogubno. Pravo pitanje glasi: „Tko sam ja i što je moje poslanje na ovome svijetu”? I na tom putu će svakako biti neugodnosti i prepreka, ali zato tu već većinski govorimo o jednom smislenom i ugodnom trpljenju od kojeg ćemo se na kraju osjećati sasvim dobro i zadovoljno.
U Sarajevu, 14. 12. 2019.
M. B.
Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Tarapong Pattamachaiyant