NE POSTOJI SVRHA BEZ ODGOVORNOSTI

Izbjegavanje odgovornosti je čovjekov svojevrsni generički problem…

Proslavljeni reditelj Quentin Tarantino je nakon premijere svoje filmske uspješnice u vidu dvodijelne osvetničke sage „Kill Bill” iz 2003. (II. dio – 2004.) planirao snimiti i treći dio, ali tek nekad za dvadesetak godina. Taman dok mala Nikki Bell, glumi je Ambrosia Kelley, dovoljno ne poraste kako bi osvetila svoju filmsku majku Jeannie Bell, pravog imena zapravo Vernita Green (glumi je Vivica A. Fox), a kodnog imena „Copperhead”, jer jelda, gđa Green je ustvari bila opasna asasinka koja se kao takva strahovito zamjerila negdašnjoj radnoj „kolegici”, glavnoj junakinji filma, Mladenki (The Bride – glumi je Uma Thurman), koja će je i smaknuti tijekom svoga nemilosrdnog osvetničkog pohoda, i to pred očima vlastite četverogodišnje kćerke. Doduše, naznačeni, još uvijek neostvareni, treći nastavak je donekle već predviđen i samim scenarijem prvog dijela. Naime, nakon što je Mladenka u epskoj borbi ubila spomenutu gđu Green, prva će arktički ledenim tonom procijediti pred malenom šokiranom djevojčicom da slobodno potraži osvetu kad jednom poraste, s naglaskom – ako se još bude osjećala loše od svega ovoga sada.

Tarantino na ovaj način, premda satirično, cinično, brutalno, pa nemalo i pretjerivački, zapravo nepogrešivo prokazuje jedan od onih ključnih problema krvne osvete uopće. Svaka krvna osveta predstavlja temelj one jedne nove krvne osvete. Jer krvna osveta po sebi tek djelomično izvršava pravdu. Odnosno, opravdano je izvršava gledano iz perspektive one prethodne žrtve, kao i cijele zajednice koja se identificirala sa žrtvom. Međutim, kako je svatko nečiji brat, sestra, otac, majka, dijete, prijatelj, rođak, pa tako isto i bilo koji od zločinaca, stoga će i njegovu zasluženu smrt na kraju netko morati osvetiti. Baš kao što to film i sugerira: Malenoj Nikki strašna gospođa Green nije bila ni ubojica ni zločinac, nego dobra i brižna majka, a pred njom samom je sada stajalo dvadeset godina odrastanja s teškom traumom, uz mnoštvo potucanja po sirotištima i usvojiteljskim domovima. Reklo bi se, naravno da ima pravo na osvetu, ako sve to već ne uspije prebroditi na neki humaniji, uzvišeniji način…

Prodika vs. Šamar

Puno benigniji scenarij, ali još uvijek srodna problematika… Tinejdžeri nerijetko znaju reći, ono kad im roditelji zbog nečega očitaju prodiku iliti bukvicu, da bi više voljeli da su im odmah zviznuli šamar, nego ovako sve to slušati i saslušati… Dakle, postavlja se pitanje zašto se šamar u ovakvim situacijama počesto čini poželjnijom opcijom od iskrene roditeljske prodike? Pa odgovor se kreće u smjeru da bi im šamar dao priliku da se osjećaju nepravedno ranjenima i povrijeđenima, a ovako to ne mogu … samo kruto i neminovno suočavanje s vlastitom odgovornošću. Štoviše, u ovom smislu je ponekad suvišna i sama prodika. Jedan mi je prijatelj pričao kako je nekoć u tinejdžerskim danima nešto žestoko zeznuo i majka mu nije rekla apsolutno ništa. Samo ga je gledala posve žalosno s očima punih suza. I ta mu je scena bila posve stravična. Nikada u životu nije osjetio toliko intenzivan stid kao tada. Ono, tebe samog nitko na bilo koji način ne ugrožava. Samo čista i intenzivna svijest da si brutalno povrijedio sebi jedno toliko drago i važno biće. I kako reče, to ga je iskustvo stvarno promijenilo ili barem počelo stvarno mijenjati, da se konačno kloni mladalačkih gluposti te se počne ponašati kao odgovorna i zrela osoba.

Naravno, ovdje bi se također moglo postaviti pitanje zašto se i sami roditelji češće ne ponašaju na jedan ovakav način? Da ne napadaju, nego da nekim mirnijim putem pokažu svome djetetu da je učinilo nešto što nije dobro? Odgovor bi se kretao u smjeru da kod ovakvih situacija počesto i sami roditelji pokušavaju isto ono što i njihovo dijete – naime, ograditi se od bilo kakve odgovornosti za novonastalu situaciju. Dok dijete pokušava ustvrditi da ono ništa nije krivo, sami roditelji pokušavaju ustvrditi da su oni još manje krivi što je dijete eventualno krivo. Kao, nikad mu nisu pružili niti jedan loš primjer, te pogotovo nisu krivi što su ga uopće donijeli na ovaj nemilosrdni svijet. Potonje kudikamo ne znači da ga uopće nisu trebali ni roditi, nego to da mladi i osjetljivi život treba strpljivo i znalački usmjeravati, a ne svaki čas za nešto kažnjavati. Zbilja, mnogi roditelji se uopće ne mogu izboriti sa ovom činjenicom da dijete nije samo sebe rodilo, kao što uopće nije ni tražilo da bude rođeno. Taj život je bio njihov vlastiti projekt i naravno da su u vezi toga života u konačnici i oni sami za puno toga odgovorni. Ako ništa drugo, nastojat se držati one stare maksime: „Tri puta okreni mač u koricama prije nego što ga izvučeš!”

Čast i breme odgovornosti

Izbjegavanje vlastite odgovornosti je naspram čovjeka svojevrsni generički problem. Suočen s posljedicama vlastitog grijeha, Adam pokušava za to optužiti svoju ženu Evu, dok ona za to opet optužuje Zmiju koja ju je zavela. S tim da Adam istovremeno pokušava prenijeti odgovornost i na samog Boga, jer ne govori ovdje više jednostavno o svojoj ženi, nego o ženi koju mu je Bog dao (Post 3,12). Zašto je do ovoga došlo ne možemo posve iscrpno znati, ali znamo da naznačena biblijska priča prije toga spominje da su praroditelji podlegli napasti da pokušaju biti kao bogovi (3,5). A što je drugo biti Bog nego biti savršen i samim tim iznad sviju i svega. Stoga čovjek otad više nije ni mogao olako prihvatiti odgovornost za vlastita djela jer bi time okrnjio projicirano savršenstvo koje mu ne pripada, te se samim tim također lišio one projicirane moći nad drugim ljudima, pa čak i nad onim jedinim pravim Bogom. No samim tim čovjek se također odjeljuje od pravoga sebe, pa na taj način i od života, te stoga ne čudi da je kazna za njegov grijeh, što simbolički što doslovno, sama smrt. Manje teološki rečeno, već se Aristotelu pripisuje ona izreka: „Tko ne želi biti nikome i nizašto kriv, najbolje da ne radi ništa, ne govori ništa, ne misli ništa … to jest, jednostavno neka bude nitko i ništa!” Dok, s druge strane, od davnina također vrijedi: „Tko radi, taj i griješi!”

Na ovaj način različiti ljudi u konačnici pokušavaju izbjeći individualnu odgovornost i to obično na dva posve različita načina. Dok jedni najradije ne poduzimaju ništa, dotle se oni drugi, smioniji, vade na to da su oni barem nešto poduzeli – za razliku od onih prvih koji ništa ne poduzimaju, nego samo isprazno mudruju i moraliziraju. Međutim, odgovornost u oba slučaja preostaje. Jednostavno, što si uradio, uradio si, isto tako kao što nisi ništa ako već nisi. Jedni će u konačnici odgovarati za loše posljedice svoje poduzetnosti, kao što će drugi možda još i više odgovarati zbog svoje pasivnosti i himbene savršenosti. No ne čini li ovo u konačnici ljudsku situaciju posve nemogućom i besmislenom? Radio ili ne radio, uvijek ćeš i pred nebom i pred zemljom u konačnici za nešto biti kriv? Pa ovako nešto bi se slobodno moglo konstatirati, s tim da postoji i puno pozitivnija solucija, a koja bi se kretala u smjeru da smo mi ljudi sasvim posebna bića sa sasvim posebnim zadacima, što će reći, ako je odgovornost teško breme, ona se naspram čovjek u još većoj mjeri javlja kao jedinstvena čast i prilika.

Jung i indijanski poglavica

Tijekom jednog od svojih studijskih putovanja u SAD, a što je opisano u „Simboličnom životu”, Carl Gustav Jung imao je priliku razgovarati i s poglavicom indijanskog Pueblo plemena. Poglavica mu je smireno, ali i s vrlo posebnim dostojanstvom ispričao kako su oni doduše malo, ali usprkos tome i dalje iznimno važno pleme kako za Ameriku tako i za cijeli svijet. Poglavica je nastavio posve uvjereno kako su Pueblo indijanci djeca sunca, te da svakodnevno svojim postojanjem pomažu svome nebeskom ocu da se kreće s jedne do druge strane neba i da na taj način rastjeruje mrak sa ovoga svijeta. Paradoks se prema Jungu u konačnici kretao u smjeru da je ovaj ludi mit Pueblo indijance činio vrlo zdravom i funkcionalnom zajednicom. Kao što je već istaknuto, zračili su nekim posebnim dostojanstvom. Pa kako ne bi kad su bili djeca samog sunca, i među njima nije bilo naznaka postojanja depresije i anksioznosti. Dakle, posve različito od onoga s čim se Jung kao psihijatar svakodnevno susretao u civiliziranom zapadnom društvu, gdje se činilo da mnogi ljudi panično bježe od nečega te da istovremeno nešto uzaludno traže.

Na istom mjestu, Jung u tome smislu opisuje susret s jednom mladom, očito dobrostojećom, ženom. Jer nije ništa radila u životu, samo je putovala s jednog mjesta na drugo. U stalnom bijegu, u stalnoj uzaludnoj potrazi. Veliki psiholog joj se duboko zagledao u oči, te svjedoči da je imala pogled progonjene, u kut satjerane zvijeri. Ili više teološki rečeno, pogled opsjednute osobe. No Jungova dijagnoza je bila benignija ili zapravo još strašnija. Patila je od kroničnog nedostatka svrhe u svome životu, kao i brojni drugi ljudi njezinog, ali nešto kasnije, i našeg vremena. Mijenjaju poslove, mijenjaju partnere, mijenjaju mjesto boravka. Panično traže svrhu svoga postojanja, ali je uglavnom ne pronalaze.

Jedan drugi veliki psiholog XX. st., Viktor Frankl, u sličnom će kontekstu istaknuti kako je čovjek u svome povijesnom razvoju doživio dva velika gubitka. Prvi se dogodio tamo nekad već na samom početku i tu se radilo o gubitku sigurnosti nagona, kakav su životinje zadržale do današnjega dana. Drugi gubitak se dogodio relativno nedavno, a to je gubitak tradicije. Tako čovjeku više ni nagoni ni tradicija nisu sugerirali što treba činiti, nego je on počeo raditi onako ili kako vidi da drugi rade (konformizam) ili onako kako mu drugi kažu da radi (totalitarizam). No ni jedno ni drugo čini se više nije pogađalo svrhu postojanja i čovjek se na taj način počeo zaticati u nečemu što Frankl naziva egzistencijalnim vakuumom.

Egzistencijalni vakuum predstavlja obzorje dobro oblikovane materijalne stvarnosti, ali kojoj fali neki dublji smisao i svrha. I čovjek ovo drugo obično bezuspješno nastoji nadoknaditi različitim porocima.

Što se u međuvremenu dobilo i što se više ne uspijeva pronaći, Frankl zorno prikazuje na primjeru mladog liječnika koji se želio baviti istraživačkim radom, ali je na kraju ipak popustio napasti u vidu bogate privatne prakse. Reklo bi se, liječnik bio, liječnik ostao, ali nešto više definitivno nije bilo u redu s njegovim životom. Usprkos dobro oblikovanoj egzistenciji, liječnik je bio duboko depresivan i nesretan. Je li možda ipak trebao u životu izabrati istraživački put? Da, to ga je silno privlačilo, ali opet ono: mukotrapan je to posao, a relativno slaba para. Kako god, to je bio pravi on: vječito neispavani i osrednje situirani medicinski istraživač, i činilo se da je samo kao takav mogao iskusiti blaženo jedinstvo sa samim sobom.

Ili drugi znameniti Franklom primjer. Jednom prilikom došao mu je pacijent sa intenzivnim suicidalnim mislima. Bio je duboko depresivan, dezorijentiran. Nije više vidio ikakvog smisla u svome životu i priželjkivao si je okončati život. Kad ga je Frankl paradoksalno upitao pa zašto se već nije ubio, pacijent je odgovorio da nije mogao jer ima ženu i kćer, i jednostavno ih nije mogao na taj način povrijediti i razočarati. Frankl mu je tada rekao: „Pa vidite da vaš život ima itekakvog smisla. To su vaša žena i kćer!”

Frankl sa svim ovim kao da nam poručuje da smisao nije nešto daleko i distancirano od nas. To je obično nešto što već posjedujemo ili barem nešto o čemu smo već intenzivno razmišljali, ali također ono nešto što podrazumijeva posvećenost, požrtvovnost, hrabrost i odgovornost iliti već onaj famozni „izlazak iz vlastite zone komfora”. Do sličnog zaključka dolazi i Jung. Mi smo uvijek iznova skloni idealizirati svrhu svoga postojanja, pa je stoga ni ne uspijevamo pronaći. S druge strane, ona naša prava svrha je obično duboko izazovna i problematična. No problemi i jesu ono što nam kao ljudima treba da rastemo, razvijamo se, te u konačnici ostanemo normalni i u stvarnoj vezi sa svijetom kao i samima sobom.

M. B.

27. XI. 2022.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: stunningart