NAJGORI POSAO NA SVIJETU JE…

Oni koji danas imaju sreće što imaju posao, često nemaju sreće da su zadovoljni sa istim. Pitanje zadovoljstva uposlenika na radnom mjestu je itekako važno. S jedne strane, za poslodavce je to prvenstveno pitanje profita i radne učinkovitosti, jer teško je od nezadovoljnih radnika očekivati ostvarivanje nekakvih poslovnih čuda. S druge strane, za same uposlenike je to pitanje smislenosti vlastitog života, jer većinu im je istoga upravo provoditi na radnom mjestu.

Na internetu se danas može naći više različitih izvora s popisima najgorih zanimanja. Obično se tu svrstavaju različiti čistački poslovi: recimo, „čistač mjesta zločina“ ili još gore posao indijskih kanalizacijskih radnika – koji doslovno rone po fekalijama bez ikakve zaštitne opreme i odjeće. Tu su i različiti kušačko-testni poslovi tipa „kušača pseće ili mačje hrane“, zatim analitičari različitih neugodnih mirisa i sl. Među najgorim radnim mjestima se svrstava i ono „čovjeka-reklame“ … znate, oni što se šetkaju naokolo po gradu zatrpani s velikim nezgrapnim reklamnim panelima ili su isto tako nezgrapno odjeveni poput neke životinjske maskote i sl. Na neslavnom popisu su i veterinarski tehničari koji se bave umjetnim osjemenjivanjem životinja ili analizom njihovog probavnog trakta itd. Na kraju, važno za spomenut, skoro svi ovakvi popisi obično dolaze s maksimom „ako ste pomislili da vam je posao loš, pogledajte…“. Međutim, pitanje poslovnog zadovoljstva ili nezadovoljstva je u konačnici poprilično subjektivno. Čovjek može biti nezadovoljan svojim poslom čak i ako mu drugi ljudi masovno zavide na istom. Osim toga, psihologija kaže da nikad nećete uspjeti utješiti nezadovoljnog ili nesretnog čovjeka sa onim „što se žališ, pogledaj kako je drugima teško“, premda je to nama ljudima i dalje jedna od najčešćih i najdražih utjeha prema drugima…

Slika 1: Katastrofalan položaj indijskih kanalizacijskih radnika je dobrim dijelom društveno-tradicijski uvjetovan. Naime, ovakvi i slični prljavi poslovi su rezervirani za sloj stanovništva koji se naziva “parijama”. Radi se o podkasti, dakle o skupini koja uopće nema status kaste, tako da su čak i vječito potlačene “šudre” u znatno boljoj situaciji od njih. U prošlosti ih se često ubijelo bez ikakvog razloga ili su morali nositi praporce na obući, kako bi se povlašteni pripadnici viših kasta na vrijeme mogli sakriti od njih, da se ne bi onečistili. Smatra ih se potpuno nečistima, a takav status dobivaju trajno samim rođenjem u naznačenoj skupini.

Također, izuzimajući ovaj zbilja ekstremni primjer indijskog Vodovoda i kanalizacije, pitajmo se jesu li navedeni poslovi uistinu iz reda onih najgorih mogućih poslova? Ovo pitanje postavljamo zbog postojanja jednog drugog popisa – popisa najstresnijih zanimanja. Zanimljivo je da od onih deset „najgorih“ poslova niti jedan nije na Forbes-ovom popisu deset „najstresnijih“. Na toj drugoj listi se nalaze poslovi visokog rizika poput profesionalnog vojnika, policajca, vatrogasca … tu su i unosni ali stresni menadžerski poslovi, zatim različiti poslovi iz domene novinarstva, taksi vozači i piloti…

Vidimo, ono „najgore“ uopće ne mora biti stresno, baš kao što vas neki unosni ili barem tradicionalni društveno respektabilni poslovi doslovno mogu dovesti do ludila. Čak, oni s prvog popisa mogu često biti čak i zadovoljni svojim poslom. Kako to?

Jedan moj kolega, danas društveno etabliran čovjek, kao student je znao ljeti kao „Krankenpfleger“ (bolničar, za klasu niže od „Krankenschwester“ – med. sestre) raditi po njemačkim staračkim domovima. Posao mu se sastojao uglavnom od nosanja, pražnjenja i poturanja tuta, mijenjanja pelena i hranjenja nepokretnih i nemoćnih starih osoba, kao i vozanja istih naokolo u kolicima. Čovjek priča, kad je tek počeo to raditi, prvih dvadesetak dana je samo povraćao, ali nakon tog početnog perioda, sva mučnina i gadljivost ga je odjednom prošla, te je čak počeo i uživati u svojem poslu. Naravno, ne govorimo o uživanju nad degutantnim detaljima, nego o jednom specifičnom i jedinstvenom zadovoljstvu koje proizlazi iz pomoći nemoćnom čovjeku. Slično kažu i brojni drugi – dokazani – humanitarci. Neki od njih su se čak u životu odricali unosnih karijera kako bi se u potpunosti posvetili pomaganju onim najugroženijima u ratnim ili katastrofama opustošenim područjima, i svi kažu da niti jedan drugi posao ne može u tolikoj mjeri ispuniti čovjeka i osmisliti njegov život. Što će reći, možda mi ljudi i ne znamo dobro cijeniti jedan takav posvećeni altruizam, ali on je sigurno od Neba blagoslovljen.

Slika 2: Zadovoljni bolničar u akciji. Izvor: www.finanzcheck.de 

Na kraju, sigurno je da svaki posao ima neke svoje prednosti i nedostatke; svoje gorčine i slasti, ali također je sigurno da nije svatko za sve. Pouzdano vidimo da uobičajeni poslovni orijentiri tipa unosno, atraktivno, poželjno, časno, lagano ili suprotno od toga – ono prljavo, naporno, opasno ili ponižavajuće i ne moraju u konačnici puno značiti. Ipak je izgledno najvažnije pronaći posao koji ćemo voljeti ili barem onaj koji će voljeti nas!

 

U Sarajevu, 1. 3. 2018.

M. B.