Ljevičar u raljama religije

U zoru marksizma ljevičar je bio znanstvenik, na zalazu marksizma postao je religiozni fanatik. Razmišljajući o nužnosti hegelovske smjene između teze i antiteze, ljevičar je došao na ideju da filozofiju svede na socijalnu znanost o ekonomiji imajući pred očima nužnost kao princip kojim će predviđati sva buduća događanja. Ljevičar je smatrao da je konačno pronašao ključ povijesti, znanstvenu teoriju svega, tajnu postanka i nestanka svijeta. Ljevičar svoj put nije počeo kako se misli kao filozof, sociolog, ekonomist, radnik. Svoj put počeo je kao znanstvenik.

Proučavajući povijest čovječanstva „otkrio“ je temeljni zakon cjelokupne stvarnosti. Teoretski je primijenio otkriveni zakon na stvarnost predviđajući nekoliko važnih budućih stvari, od kojih je svakako bila najvažnija eshatološka dimenzija te budućnosti, utopija. Ne dovodeći u pitanje vlastite znanstvene zaključke i utopiju je predvidio kao znanstvenu činjenicu. Sve se imalo odigrati po strogom zakonu nužnosti. Trebalo je samo sačekati da se stvarnost prilagodi znanstvenim predviđanjima. Međutim, u nekim dijelovima stvarnost se odbila prilagoditi ljevičaru kao znanstveniku. Ljevičar je stoga prvo pokušao neprilagođene dijelove stvarnosti prilagoditi znanosti i znanstvenim predviđanjima budućnosti. Prilagodba znanstvenom predviđanju imala je za posljedicu privid kako se predviđanja ostvaruju prema već prethodno dokazanim znanstvenim postavkama ljevičara. Društvo bez klasa, bez nepravde, bez religije, bez siromašnih i bogatih, iako je prilagodba nekim znanstvenim postavkama išla prije svega na silu, se polako približavalo obrisima i zacrtanom idealu, utopiji kao znanstveno predviđenoj konačnici ljevičara znanstvenika. Međutim, tijekom prilagodbe stvarnosti znanstvenim pretpostavkama marksizma ljevičar je čini se prije nego neki drugi uvidio da prilagodba stvarnosti neće moći biti identična znanstvenoj postavci utopije kao objektivne i stvarne činjenice u budućnosti. Stoga je pristupio modificiranju svog znanstvenog istraživanja stvarnosti i predviđanja budućnosti. Modificiranje je trebalo objasniti kako je ljevičar znanstvenik krivo predvidio budući razvoj stvarnosti i kako nije došlo do stvaranja utopije kao stvarnog svijeta. Ljevičar znanstvenik je na raspolaganju imao nekoliko objašnjenja koja su uglavnom iz njegove vlastite perspektive neznanstvena, ali su bila korisna i morala su se (zlo)upotrijebiti.

Prvo modificiranje ljevičar znanstvenik primjenjuje na klasu koja je bila u temelju njegovog znanstvenog predviđanja. Radnici. Ističući kako je radnička klasa zapravo neobrazovana masa ljudi koja ne razumije znanost, nego je riječ o površnoj, podloj i zloj klasi, ljevičar znanstvenik se našao u nezgodnoj situaciji, jer nije mogao znanstveno objasniti na koji način radnička klasa od dobre, podložne i marljive klase postaje podla, zla i pokvarena. Nije bilo nužnosti koja bi ljevičaru znanstveniku objasnila taj proces, jer ga je on htio objasniti znanstveno.

Drugo modificiranje ljevičar znanstvenik primjenjuje na čovjeka pojedinca ističući kako je čovjek apsolutno materijalno biće, ali svejedno čovjek postavlja zahtjeve koji su nematerijalni kao što su ideje, misli, želje. Opet ljevičar znanstvenik nema načina kako objasniti kako se materijalni čovjek odjednom pretvara u čovjeka koji ima duh, dušu i um, jer nije bilo nužnosti koja bi znanstveno objasnila kako se ovaj proces dogodio i događa.

Treće modificiranje ljevičar znanstvenik primjenjuje na „klasne neprijatelje“ smatrajući da je „klasni neprijatelj“ rješenje znanstvene zbrke u koju je upao. S obzirom da je ljevičar znanstvenik teza, a „klasni neprijatelj“ antiteza predviđalo se da će konačno zakonom nužnosti dođi sinteza. Međutim, znanstveno predviđanje je na kraju otišlo u sasvim suprotnom smjeru. Ljevičar znanstvenik nije doživio sintezu u sukobu s „antitezom“, nego je sam postao „antiteza“, odnosno, dogodilo se da je ljevičar znanstvenik postao religiozni fanatik.

Olako se zapostavlja ideja kako je marksizam zapravo bio znanstvena teorija, a ljevičar je sebe prvotno smatrao znanstvenikom koji predviđa budućnost po strogom znanstvenom kriteriju. S obzirom da je i znanstvena teorija, a i sam znanstvenik podbacili u svojim predviđanjima, došlo je do paradoksalne promjene u kojoj je ljevičar postao religiozni fanatik, i to je promjena koju ljevičar znanstvenik nije mogao predvidjeti.

Ljevičar kao religiozni fanatik vjeruje još uvijek u utopiju kao buduću stvarnu činjenicu, ali više nema znanstvenog govora o njoj, nego je ona postala predmet vjere, prave religiozne vjere. Ljevičar, kao religiozni fanatik, još uvijek vjeruje kako je čovjek apsolutno materijalno biće, ali to više ne dokazuje znanstveno, nego religioznom vjerom, vjeruje u to. Ljevičar kao religiozni fanatik još uvijek vjeruje u besklasno društvo bez bogatih i siromašnih, ali više ne predviđa znanstveno kad se to društvo ima ostvariti, nego religiozno u njega vjeruje, iščekuje. Ljevičar kao religiozni fanatik više ne vjeruje u vlastitu znanost, ali grčevito vjeruje u religiozni eshatologiju budućeg svijeta i stvarnosti. To se dogodilo na zalazu marksizma.

Tako je ljevičar sastavljen od dva dijela ljevičara znanstvenika i religioznog fanatika. S obzirom da ljevičar znanstvenik i ljevičar religiozni fanatik zajedno egzistiraju, postavlja se pitanje kako je to moguće? Moguće je ako postoji nešto što ujedinjuje ta dva pola. Postoji nekoliko stvari koje ujedinjuju ove dvije naoko nespojive stvari. Na prvom mjestu treba spomenuti koncept fašizma. Ovdje nije riječ o onom fašizmu koji je počinio strašna zlodjela nad čovječanstvom. Ovdje je riječ o fašizmu koji je za ljevičara u isto vrijeme i znanstvena činjenica i predmet religioznog vjerovanja. Ljevičar s jedne strane znanstveno predviđa da će fašizam u skoroj budućnosti biti stvarna činjenica i u isto vrijeme religioznim fanatizmom govori o fašizmu kao budućoj stvarnosti. Na taj način mirno koegzistiraju znanost i religija koje ujedinjuju i znanstveno predviđanje i religiozne osjećaje straha i tjeskobe pred budućim. Međutim, ljevičar nema nikakvih znanstvenih instrumenata za ono što predviđa, tako da on na kraju zapravo religiozno vjeruje u dolazak fašizma dok u isto vrijeme nastoji objektivno i znanstveno predvidjeti njegov dolazak. Na taj način fašizam postaje zapravo objekt religioznog obožavanja samog ljevičara, a to je nešto što ljevičar nije mogao znanstveno predvidjeti. Na drugom mjestu treba spomenuti napuštanje koncepta radničke klase i općenito radnika iz razloga što znanstveno predviđena besklasna utopija se nije ostvarila. Iz tog razloga ljevičar se prema radnicima i njihovim pravima odnosi s ravnodušnošću religioznog čovjeka prema božanstvu u smislu, tu su i postoje, ali nas ne zanima više. Na trećem mjestu ljevičar se prilagodio i priklonio danas različitim konceptima „otvorenog društva“ zastupajući religioznim žarom određene društvene pojave bez da ih znanstveno potvrđuje ili predviđa. Zato je danas ljevičar više borac za prava homoseksualaca, rodne teorije i istospolne zajednice negoli za radnike, ekonomiju i socijalno pravedno društvo, jer se ove prve stvarnosti mogu zastupati i braniti s religioznim žarom, a ne nužnim znanstvenim predviđanjem i znanstvenim pretpostavkama zbog čega je ljevičar danas više religiozni fanatik negoli uvjereni marksistički znanstvenik koji nastoji objektivno i po mogućnosti znanstveno predvidjeti određene ekonomske i sociološke promjene. Ljevičaru se dogodilo nešto što znanstveno nije mogao predvidjeti, od znanstvene teze koja je po svojoj nužnosti morala imati antitezu i „klasnog neprijatelja“ u obliku neznanstvenosti i religije, on se na kraju pretvorio u vlastitog „klasnog neprijatelja“ i svoju vlastitu antitezu, jer svojim religioznim žarom brani ona područja stvarnosti koja nisu zapravo znanstvena, zato je ljevičar danas prisutan na skupu podrške LGBT-a, ali ga nikad nema na protestu radnika u traženju njihovih radničkih prava. Bilo je moguće predvidjeti da će jednog dana ljevičar znanstvenik postati ljevičar religiozni fanatik, jedino on nije mogao tako nešto predvidjeti iako je na početku smatrao da je otkrio univerzalni zakon povijesti i stvarnosti koji se kreće prema znanstveno utvrđenim predviđanjima, što se na kraju ispostavilo ne kao znanstveno dokaziva teza, nego više kao religiozno obožavajuća iluzija.

U Sarajevu, 20. 2. 2018.

O. J.