Krst

Nepregledna kolona vojnika prolazila je pored kamere. Lica su im bila vesela i opuštena. Pjevali su. O ratu, pobijedi, snazi i hrabrosti. Reporter je užurbanim glasom izvještavao o pobijedi. Vojska je nanijela neprijatelju ogromne gubitke u ljudstvu i tehnici. Reporter se zaustavio kod jednog od vojnika koji je stajao s parohom u mantiji izvan kolone i nešto živo gestikulirao pokazujući na kolonu. Kad ga je kamera zumirala, izgledao je umorno.

– Poštovani gledatelji, uskoro ćemo dobiti više informacija o napadu i osvajanju važne strateške točke.

– Pobili smo sve Turke, e jesmo im se osvetili za sve ono što su nam radili pesto’ godina! – Jedan vojnik razdragano se unio u kameru pjeneći i vičući.

Mikrofon se približio zapovjedniku. Govorio je brzo i odsječno bez zamuckivanja i zastajkivanja. Nije bilo zbunjenosti i nesigurnosti u njegovom glasu.

– Jutros smo prema već zacrtanom planu izveli kontraudar na turske položaje, sinoć smo nadljudskim naporima prebacili preko rijeke tehniku i ljudstvo kako bismo ujutro rano bili spremni za napad i borbeno djelovanje. Napad je izveden prema svim vojnim i profesionalnim standardima, izgubili smo nekoliko vojnika, dok su turski gubitci višestruko veći. Zauzeli smo strateški važno mjesto jer njegovim osvajanjem spajamo teritorij koji smo osvojili i stavljamo ga potpuno pod našu kontrolu.

Paroh je stajao pored njega i gledao u kameru.

– Neki kažu da je mjesto bilo naseljeno uglavnom civilima, žene, starci i djeca?

– Mi nismo naišli ni na kakve civile, nakon borbenih djelovanja kad smo ušli u mjesto već je bilo napušteno.

– Hvala vam. – Zapovjednik kimne.

– Oče, kako vi gledate na ovu pobjedu?

– Dočekali smo veliki historijski trenutak, jedinstven za cijeli srpski narod i svijet da imamo prigodu sve Srbe ujediniti u jednoj državi, taj se trenutak ne smije propustiti, inače ćemo svi mi i Crkva i narod biti odgovorni pred Gospodom i osudit ćemo i sebe i naš srpski narod na vječno prokletstvo ako ne iskoristimo priliku koja nam se pruža. Vojska je hrabra i jaka, sve su to naši srpski sinovi, djeca srpskih majki, neustrašivi i borbeni i dao Gospod da uskoro uživamo hiljadugodišnji mir jedinstva srpskog naroda pod zaštitom Hristosa i svih naših svetih svetitelja. – Paroh se prekrsti krstom koji je držao u desnoj ruci.

– Hvala Vam oče na ohrabrujućim riječima. – Paroh kimne i kamera se vrati na kolonu vojnika koja je prolazila. Kamera je ostala uključena i dalje je snimala. Dvojica reportera pjevali su zajedno s grupom vojnika držeći u rukama zastavu. Jedan vojnik po običaju koji je negdje naučio stane kititi reportere njemačkim markama.

– To Srbi, pjevajte! – Vika se pretvorila u urlanje. Nakon nekoliko trenutaka svjetlo kamere se ugasilo. Ekran je bio crn. I dalje se čula pjesma, mikrofon je ostao uključen. Čulo se stenjanje i teško disanje.

– Odakle vam ovolike pare?

– Od turaka. Opljačkali smo cijelo mjesto i pobili sve koga smo našli jutros i vojnike, i žene i djecu i stare, sve smo ih potamanili. Takva je bila naredba s vrha da se svi likvidiraju. Večeras ih vozimo kamionima zakopat na jednoj uzvisini, vidio sam da su bageri već počeli raskopavati zemlju.

Kamera se opet uključi. Ležala je na zemlji i snimala čizmu nekog vojnika koji je stajao. Kamera se pomjeri. Usmjeri se odozdo prema licu vojnika. Vojnik se naceri.

– Znaš da moraš tu kasetu uništiti, inače ćeš i ti završiti na kamionu? – Kamera se tresla potvrđujući. – Ako ovo negdje ispliva, gotovi ste obojica.

– Neće nigdje ne brini. – Kamera je zumirala vojnikovu desnu ruku. Oko ruke je visjela crna brojanica s malim pozlaćenim krstom.

– ‘Ajmo, idemo da nas gore ne čekaju! I zapamti za kasetu, možda je najbolje da to odmah uništimo daj to ‘vamo! – Slika i zvuk nestadoše.

U Sarajevu 17. 11. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: halfpoint