KOLIKO STVARNO ZNAMO O DRUGIM LJUDIMA?
Pun strepnje i brige, britanski premijer Neville Chamberlain 1938. odlazi u München razgovarati s Hitlerom oko odnosa njihovih dvaju zemalja. Pri tome se svojski potrudio da dešifrira Hitlera i prodre u njegove skrivene namjere, i nakon toga se sav spokojan i zadovoljan vratio u London, potpuno uvjeren kako Hitler nema nikakvih agresivnih namjera i ambicija prema Britaniji. Naravno, bijaše to užasno velika i skupa pogreška. Tri godine kasnije, Britaniju i Britance će krvavo puno koštati kronična nepripremljenost na rat protiv jakog i agresivnog protivnika. štoviše, to isto će posredno koštati jako puno i brojne druge europske zemlje, kao u ostalom što će koštati i same Nijemce. Jer logično, da su se tamo odmah negdje na početku susreli sa odlučnom reakcijom saveznika, rat se vjerojatno ne bi stigao ni rasplamsati do pune mjere.
U svojem popularnom djelu „Talking to Strangers”, englesko-kanadski novinar i publicist Malcom Gladwell pokušava proniknuti u već naznačenu ljudsku nesposobnost prodiranja u tuđu iskrenost i namjere. Pri tome se on, kako sugerira i sam naslov knjige, osobito fokusira na komunikaciju s nama manje poznatim osobama, jer s druge strane, one iz naše blizine već nekako i uspijemo dešifrirati s vremenom. Ali eto, pored ovih, svi se mi prije ili kasnije nađemo u situaciji da moramo razgovarati o vrlo važnim stvarima s potpunim neznancima, a vidimo da se tu na kraju očito i nije tako teško prevariti.
Pozivajući se na veći broj recentnih socioloških i psiholoških istraživanja, Gladwell dolazi do procenta od 54% – kad je u pitanju naša uspješnost u razotkrivanju tuđih laži i prijevara. Pri tome je osobito zabrinjavajuće što naznačeni procent važi manje-više podjednako za sve, kako za usputne amatere tako i za profesionalne policajce, suce, odvjetnike, tužitelje, analitičare i sl. Mi smo u suštini tako tanki u prepoznavanju tuđih laži i obmana da su, recimo, već današnji sustavi vještačke inteligencije uspješniji od nas za čitavih 20%. Što je dakle ovome razlog?
Gladwell, opet kroz osvrt na brojna različita istraživanja, pronalazi, koliko god to možda čudno zvučalo, da je ljudima povjerenje svojevrsno zadano društveno ponašanje, odnosno, većina ljudi će uvijek vjerovati na riječ drugim ljudima sve dok ne postoji očit signal da oni zapravo lažu. Pri tome tragamo za kontradikcijama, izbjegavanjem pogleda, znakovima nelagode, neuroze i sl. No, uvježbani i iskusni lažljivci sve to itekako dobro znaju, te stoga uspijevaju izigravati poštene i iskrene ljude. S druge strane, neki nam ljudi zbog vlastite nesigurnosti i niskog samopouzdanja mogu izgledati vrlo neuvjerljivo, pa tako onda ni krivi ni dužni dospijevaju na listu „uobičajenih sumnjivaca”. Cijeloj situaciji nisu od pomoći niti one neke uobičajene ljudske predrasude. Tako, recimo u Americi, po Gladwellovim riječima, povjerenje je skoro uvijek na strani visokih bijelih muškaraca. Zbog toga ne čudi da se obično njima skoro redovito povjeravaju one najviše političke i gospodarske pozicije i funkcije. S druge strane, od tamo nas opet svakih malo sustigne vijest o nekom sirotom crncu koji je ni kriv ni dužan odležao dvadeset ili trideset godina u zatvoru. U tom smislu, Gladwell primjećuje kako život definitivno nije kao epizoda „Prijatelja” – aludirajući pri tome na transparentnu glumu u ovoj popularnoj humorističkoj seriji. Ono, tamo se uvijek jasno vidi i zna tko je sretan, a tko ljut; tko iskren, a tko smišlja tamo nešto…
U svojem drugom popularnom djelu „Blink”, Gladwell uopće preispituje cijeli koncept našeg ljudskog razmišljanja, pronalazeći kako je u mnogim životnim situacijama doslovno bolje ne razmišljati. Pri tome svakako misli na intuiciju koja se javlja u nama u vidu dobrog ili lošeg (pred)osjećaja oko nekih ljudi, situacija i izbora. Pozivajući se pri tome ponovno na različita istraživanja, dolazi do odlučujućeg značenja one prve dvije-tri sekunde nekog našeg kontakta ili izbora. Osjećaj koji se pri tome javlja pokazuje se na kraju uglavnom neobično točnim. Dakle, samo prve dvije-tri sekunde, a ne ono kasnije, jer kasnije se već u cijelu stvar mogu uplesti i neke naše predrasude, strahovi, bilo pretjeran oprez ili naša stara djetinjasta naivnost.
Za kraj bismo rekli da se u svemu ovome itekako važno osvrtati na svoja dosadašnja životna iskustva. Ona nam mogu skoro nepogrešivo reći kad je dobro da se oslanjamo na intuiciju, a kad je dobro ipak malo i razmisliti, te dodatno preispitati stvari.
U Sarajevu 22. XII. 2019.
M. B.
Link na povezanu temu: http://poptheo.org/vaznost-prvog-do…utaka-poznanstva/
Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: sharpshutter