KAD PORASTEM BIT ĆU…

Nešto se pokrenulo i neće više da stane…

Kako ono Stephen Hawking primijeti, krivulja vremena se kreće unaprijed, a ne unazad, i stoga je čovjek biće koje se sjeća prošlosti, a ne budućnosti. Zato čovjeku uopće nije lako promišljati budućnost, ni neku općenitu, tako ni onu svoju vlastitu.

Ovom bi mogli nadodati i onaj – tako da kažemo – „turgenjevski“ problem … Po ruskom književniku Ivanu Sergejeviču Turgenjevu postoje tri vrste egoista:

• egoisti koji sami žive i daju drugima da žive,
• egoisti koji sami žive ali ne daju drugima da žive i
• egoisti koji niti sami žive niti drugima daju da žive.”

Dakle, premda već kao djeca u školi učimo da smo svi mi dionici i pripadnici jedne te iste ljudske vrste, u kasnijem egzistencijalnom i ideološkom obzoru zrelih godina ovo i nema nekog velikog značaja. Ljudi se identificiraju s pojedincima, grupama, sa samima sobom, ali skoro nikad s cjelinom čovječanstva. Pri tome neki – vidimo – barem druge puštaju na miru dok se zauzeto bave svojim poslom, kao i svojim planovima za budućnost. Međutim, isto tako, nekima je posve ljudski ponašati se neljudski, a opet, vjerojatno su najproblematičniji defetisti i destruktivci iz treće grupe: niti znaju što bi sa sobom, niti drugima dopuštaju da napreduju na bilo koji način.

U naznačenom obzoru budućnost čovjeka ne samo da je teško promisliva, nego je realno teško i ostvariva.

…Svemirski kolonizator

I tako već nadođosmo na prvi scenarij čovjekove budućnosti. Prije spomenuti Hawking je uvjeren da su današnjem čovječanstvu dani već odbrojani. Upravo zbog čovjekove sebične, pohlepne i nasilne prirode zemaljski životni resursi su već dobrano pohabani, a s vremenom će – obzirom na strelovit prirodni priraštaj – situacija postajati sve gora. Prije ili kasnije ćemo se pobiti već u nekom globalnom sukobu ili će nam glave doći neka globalna katastrofa, kojoj se nećemo moći othrvati upravo jer smo u međuvremenu potrošili snagu, pamet i resurse na neke besmislene sebične ciljeve i sukobe. Stoga nam po Hawkingu ne preostaje još ništa drugo nego probrati 30-40 zdravih i uzornih ljudskih parova te ih ispaliti negdje u svemir kako bi se barem na taj način osiguralo preživljavanje ljudske vrste. Oni će zauzeti neki nenastanjeni planet sa uvjetima pogodnim za život, polako ga i mukotrpno teraformirati i kolonizirati, s velikom nadom da će ovaj novi narod znati izbjeći neke već poznate pogreške iz zemaljske im prošlosti.

…Kiborg

Kiborg (engl. Cyborg) je hibrideno kibernetičko biće djelomično sastavljeno od biološkog, a djelomično od visokotehnološkog materijala. Po sebi se može govoriti i o životinjskim kiborzima, a ako govorimo o androidima, tada mislimo isključivo na ljudske kiborge.

Premda zvuči kao scenarij nekog SF filma, na ovome se u stvarnosti već odavno radi. Najnaprednije i najskuplje protetičke ruke i noge na tržištu već danas omogućuju svojim korisnicima prijenos osjećaja dodira, toplote i hladnoće, a što je još važnije, uz nešto vježbe mogu se i voljno kontrolirati, tj. pokretati. Dalje od toga, nije nerazumno za pretpostaviti da će u dogledno vrijeme vještački ekstremiteti svojim performansama i mogućnostima višestruko nadmašiti svoje prirodne pandane, pa će stoga ljudi jednog dana početi odstranjivati zdrave ekstremitete i nadomještati ih vještačkim.

Međutim, kad općenito govorimo o području bionike, bogati eugenički ekscentrici više nade i pozornosti ulažu u ono što će se događati ispod kože. Takvi smatraju da nas samo dvadesetak godina dijeli od pojave učinkovitih nanobota, odnosno, sićušnih mikroskopskih medicinskih robota koji će u velikim jatima kolati našim organizmom te servisirati i popravljati što se već bude trebalo srediti. Uz stalni napredak farmacije i genetskog inženjeringa, kao i uz naznačeni bionički napredak krajnji cilj eugenike glasi BESMRTNOST. S naglaskom, ovdje se svakako ne misli na neki religiozni koncept besmrtnosti, nego na doslovnu tuzemnu materijalnu besmrtnost. Stvar se toliko zahuktala da se 69-godišnji znanstvenik i futurist Ray Kurzweil uvjereno nada da će već za ovoga života postati besmrtan, a u međuvremenu, dok tehnologija još dovoljno ne uznapreduje, dotični ispija dvadesetak šalica zelenog čaja dnevno te uz to mjesečno troši neke – par tisuća dolara vrijedne – napredne vitaminske pripravke kako bi živ i zdrav dogurao do svojeg  devedesetog ili čak stotog rođendana, a sve kako bi se onda na miru nakrcao potrebnom tehnologijom i rezervnim dijelovima potrebnima za tako željenu tjelesnu besmrtnost.

Čovjekova bionička budućnost se čini poprilično izglednom i zbog jednog sasvim drugačijeg razloga. Naime, čini se kako se ljudi kao vrsta i nisu najbolje snašli s vlastitim emocijama. Emocije svakako čine bitan dio čovjekovog života. S pozitivnim emocijama je manje-više povezano i sve ono uistinu vrijedno u našim životima. No, s druge strane, emocije nas i ranjavaju ili u nekim situacijama barem usporavaju, zavaravaju, vode prema krivim ciljevima i uvjerenjima. U igru onda ulaze i tuđe emocije, a to je područje komplikacija, nepotrebnih konflikta i nekvalitetnih odnosa, a što se opet sve skupa loše odražava i na vlastite emocije. Psihologija i duhovnost nepobitno nude različite putove prema boljoj integraciji emocija u našim životima, međutim to sve skupa zna dugo potrajati, a mnogima se žuri te pribjegavaju psihofarmaticima, pa se već sada pretvaraju u svojevrsne robote. Sa zaleđenim emocijama čovjek se čini svakako učinkovitijim, ali i znatno bezobzirnijim, jer ne smijemo zaboraviti da se ispod razine emocija krije razina reptilskog kompleksa, a između ostalog to je područje teritorijalnosti i praiskonske agresije. Talijanski književnik Ugo Foscolo davno je još primijetio: “Što je čovjek ako se prepusti samo hladnom proračunatom razumu? Zločinac, teški zločinac!”

Tko zna, bionika po sebi može biti i dobra mogućnost, ali također i ona katastrofalna, a sve u zavisnosti od toga tko bude raspolagao s njome. U bližoj budućnosti, neki elektronički implantat u glavi može značiti konačno čovjekovo uravnoteženje, ali isto tako, pakleni umovi na taj način mogu sebi stvarati što god požele: armiju nemilosrdnih kiborg ubojica ili čitavu populaciju slijepo poslušnih robovskih radnika … i još puno toga … A ovo nam opet sve skupa ponovno pokazuje da zadnji problem ljudske vrste i nije tehnološke nego prvenstveno duhovno-moralne prirode.

Više o temi: http://poptheo.org/od-neuroteologij…-science-fiction/ ‎

… Nova ljudska (pod)vrsta

Škotski paleontolog i spekulativni evolucionist – Douglas Dixon ima običaj crtati nevjerojatne kreature tvrdeći da to ima neke veze sa budućnošću čovjeka. U svojim evolucijskim spekulacijama on se očito vodi nekom prvenstveno praktičnom logikom. On vjeruje da će se ljudi u skorijoj budućnosti početi koristiti genetskim inženjeringom kako bi se adaptirali za život u sasvim novim sredinama i uvjetima. U tom smislu  npr. on predviđa stvaranje „Akvatika“ , odnosno, čovjeka prilagođenog za život u vodi (na slici dolje lijevo). Premda bizarno izgleda, priča nije bez smisla, jer zemlja postaje prenapučena, a vodena površina našeg planeta je još uvijek tri puta veća od kopna. Mora i oceani bi na taj način mogli postati domom desecima milijardi genetski modificiranih  ljudi. Tu je onda i „Tundra dweller“ – stanovnik tundre. Ova krupna i dlakava modifikacija bi se sa uspjehom mogla prilagoditi životu u negostoljubljivim područjima Arktika. Zatim, tu je i nevjerojatna spodoba zvana „Vakumorf“ (na slici gore lijevo). Radi se o modifikaciji čovjeka prilagođenog za život u svemirskom vakuumu. Možda utješno za spomenut, unutar tvrdog loptastog tijela krije se manje-više normalan čovjek, ali eto, spomenuti dodatak se čini nužnim radi zaštite od vakuuma kao i zbog nezgodnih kozmičkih zračenja, te radi smještaja potrebnih zračnih rezervi. Ima kod Dixona još i nekih drugih kreatura, ali nećemo više …

…Ništa

Neki kažu da u skorijoj budućnosti nećemo morati više ništa posebno ni raditi, a ni biti. Radit će mašine, a one bi uskoro mogle početi i razmišljati umjesto nas. Točka singularnosti – trenutak kad umjetna inteligencija postaje superiorna nad ljudskom se predviđa za 2045. U ovom smislu se nedavno pojavila čak i nova religija „Way of the Future“ (WOTF), a njezin vođa – kompjuterski geek Anthony Levandowski naviješta da je njihova zadaća pripraviti čovječanstvo za nadolazeće vrijeme dominacije umjetne inteligencije. Suštinski, ovdje se govori o dolasku Božjem, ali opet, ne o nekom Bogu religije, nego o računalnoj super inteligenciji koja će sve znati i sve kontrolirati. A u konačnici, u novonastaloj podređenoj situaciji, čovjeku će ostati još samo jedan izbor: da bude ljubimac ili stoka!

Mnogi se pribojavaju jednog ovakvog scenarija zbog već sasvim jednostavne pretpostavke: Što će se dogoditi ukoliko nadolazeća umjetna super-inteligencija jednog dana jednostavno zaključi da je čovjek nepopravljiva greška koju pod hitno treba izbrisati?  Iako su o ovoj temi već snimljeni veliki filmski hitovi poput „Terminatora“ i „Matrixa“, stvar se danas čini znatno realnijom. Veliki umovi i znanstvenici u zadnje vrijeme sve češće pokušavaju lobirati kako bi se istraživanje umjetne inteligencije stavila pod strogu vladinu kontrolu, međutim, prema svemu sudeći stvar nezaustavljivo ide dalje…  Vlade će najvjerojatnije podržati ovakva istraživanja, ako ništa drugo barem zbog straha od drugih nacija i njihovih istraživanja umjetne inteligencije. Opet vidimo, tehnologija budućnosti nikako ne ide u paru s rudimentarnom inteligencijom pećinskog čovjeka…

…Jedno sa svima

Već smo ranije pisali kako je Darwin promatrao evoluciju čovjeka prvenstveno kao pozitivan, pa čak i produhovljen proces, ali je očito bio krivo interpretiran od strane pobornika koji su radi svojih političkih ciljeva naglasak stavljali više ili na sukob klasa (ljevica) ili sukob rasa (desnica). U svojoj „Evoluciji čovjeka“ Darwin skoro i da ne spominje bilo kakve međuljudske sukobe, ali zato skoro na svakoj stranici spominje pojam „društvenog nagona“. Društveni nagon je viši nagon koji će s vremenom kod ljudi sve jače poticati sklonost prema općem dobru, a dokidati one primitivne sebične nagone. Ovo sugerira kako će ljudi jednog dana ipak postati uistinu jedna vrsta i jedno čovječanstvo, pri čemu ova univerzalna pripadnost neće više biti samo usputna intelektualna činjenica, nego naprotiv istinski egzistencijalni, emotivni i moralni orijentir.

Premda su mnogi u međuvremenu – kako rekosmo – pokušali nadvladati naznačeni Darwinov optimizam, neka nova saznanja molekularne biologije s kraja proteklog stoljeća nepobitno svjedoče Darwinu u prilog. Naime u samim korijenima života uočena je tendencija da nakon nekog dužeg vremena bivši konkurenti prvo postaju partneri, a zatim se s vremenom čak udružuju u novi kompleksniji zajednički oblik života. Npr. ljudsko tijelo je satkano od 30 do 40 bilijuna stanica koje opet nisu sve iste nego ih ima oko 50 različitih vrsta. Pitamo se čemu toliko jedinstveno mnoštvo ukoliko to jednom nije bilo razjedinjeno mnoštvo? Život na zemlji je počeo s posve jednostavnim jednostaničnim organizmima koji su međusobnim udruživanjem s vremenom postajali sve kompleksniji. U tom smislu, danas se gotovo pouzdano zna da mitohondriji (energetske stanične organele) nisu bile sastavnim dijelom primitivnih izvornih stanica, nego su se tek s vremenom međusobno udružile … i tako redom. Ukupno se govori o osam velikih stupnjeva/skokova biološke evolucije, pri čemu najviši stupanj i nije sam čovjek nego ljudsko društvo. Njemu preostaje da se unutar sebe još bolje poveže, a s vremenom će ono sasvim moguće prerasti u potpuno novi oblik zajedničkog višeg života.

Osobnog sam mišljenja da moguće i nismo daleko od jednog takvog novog čudesnog skoka. O tome možda svjedoči i duh vremena u kojem se čovjek pronalazi nezadovoljnim svim postojećim relacijama. Pati ako radi, pati ako ne radi; pati ako je sam, pati ako je u vezi. Opet nekako, osjeća da je sreća blizu, ali stalno mu izmiče poput duge pred očima. Nešto mu fali, ali nikako da sebi jasno definira što to? Nije da ne zna cijeniti ono što ima, ali opet nekako kao da nema ništa, i vjeruje da bi sve trebalo i moglo biti bolje… U nekom trenutku uvjeri samog sebe da se obezobrazio te da treba biti zadovoljan sa onim što ima, ali ga opet u kratko počinju salijetati nemiri. Tek na kraju počinje osjećati i shvaćati kako ništa pod suncem ne postoji bez razloga, pa tako ni taj njegov nemir. Nešto se pokrenulo i neće više da stane, a pred njegovim očima počinju se ocrtavati obrisi neizrecivog…

Više o temi: http://poptheo.org/izmedu-dramaticn…eorije-evolucije/ ‎

U Sarajevu, 22. 12. 2017.

M. B.