Izazovi odgoja – poklonjeno vrijeme je ipak najskupocjeniji dar
Nagrade i kazne su skoro uobičajeni alati koje roditelji i pedagozi koriste u odgoju djece. Time nastoje potaknuti prihvatljivo, a prekinuti ili barem smanjiti učestalost neprihvatljivog ponašanja. Naravno, navode se točno određeni načini na koje treba primjenjivati ovu metodu. Na primjer, kada je u pitanju kazna, djetetu treba objasniti zašto je kažnjeno, a ne tek tako mu zabraniti gledanje televizije, druženje s prijateljima i sl. Također, uz izricanje kazne potrebno mu je dati alternativno ponašanje koje je prihvatljivo. S druge strane, postoje oni koji izbjegavaju metodu nagrade i kazne smatrajući da ne polučuje dobre rezultate te kako nije uvijek lako pronaći pravu mjeru u njenoj primjeni i na taj način može prouzročiti veću štetu nego korist. Ovdje nećemo dublje ulaziti u ovu raspravu, nego ćemo radije postaviti pitanje ima li smisla zagovarati ili se protiviti metodi nagrade i kazne? Pitanje vjerojatno zvuči čudno, ali kada uzmemo u obzir česte nesvjesne reakcije roditelja, učitelja, pedagoga i ostalih s kojima djeca svakodnevno dolaze u kontakt, ono itekako ima smisla. O čemu se zapravo radi?
David Isaasc, jedan od najistaknutijih stručnjaka na području odgoja i obrazovanja, u svojem djelu ”Izgrađivanje karaktera” smatra da je u najmanju ruku smiješno zauzimati nekakav poseban stav glede nagrađivanja i kažnjavanja djece. Razlog takvog razmišljanja je taj što mi svakodnevno sankcioniramo druge ljude pa tako i djecu. Svaki puta kada nekome uputimo osmijeh, kada pažljivo slušamo druge i sl., mi zapravo izričemo pozitivnu sankciju. S druge strane, onda kada ne obraćamo pažnju na ono što nam drugi govore, kada se mrštimo na nečije riječi ili postupke, izričemo negativnu sankciju. Dijete koje je dobilo zabranu gledanja televizije ili zabranu druženja s prijateljima zato što je bilo neposlušno, sasvim sigurno neće biti sretno i zadovoljno zbog toga. No njemu će vrlo vjerojatno teže pasti spoznaja da njegov roditelj uopće ne obraća pažnju na ono što mu govori jer je zabavljen čitanjem novina ili gledanjem omiljene TV-emisije. Isto tako, nagrada u obliku nove igračke, većeg džeparca i sl. kao pokazatelj da je dijete uspješno izvršilo svoje obaveze, ponašalo se na primjeren način ili učinilo nešto dobro, zasigurno će u djetetu izazvati osjećaj zadovoljstva. No ponekad je tom djetetu potrebnije uputiti iskreni osmjeh, pridavati pažnju onome što govori ili mu posvetiti određeno vrijeme tijekom dana. Ono će tijekom vremena vjerojatno zaboraviti da mu je par dana bilo uskraćeno gledanje televizije, kao što će moguće zaboraviti i da je u nekom periodu svoga života posjedovalo određene igračke. Ali pitanje je hoće li zaboraviti da je roditelju redovito bilo važnije čitati novine, nego saslušati što mu ima za reći. Stoga, važno je voditi računa o onom svakodnevnom, uobičajenom ophođenu prema djeci. Iako može djelovati neznatno, često se u tome krije ključ ispravnog odgoja. Ili kako bi to rekla poznata američka kolumnistica Pauline Phillips: ”Ako želite da vam djeca porastu u dobre ljude, potrošite na njih dvostruko više vremena i upola manje novca”.
U Mostaru 23. 10. 2019.
K. L.
Izvor:
David Isaaca, Izgrađivanje karaktera, Verbum, Split, 2012.
Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Valentyn Volkov