Izazov i njegova procjena
Adekvatan izazov je poziv, poriv ili poticaj za ostvarivanjem nečega što realno i možemo ostvariti na temelju korištenja – recimo – 80-100% svojih mogućnosti. Ispod te granice, izazov nestaje; iznad te granice, ulazimo u područje pogibli i ludosti…
Ako bi vam npr. sad netko na euforičan način uputio izazov u vidu vlastitog slobodnog pada s vrha lokalne osmokatnice na tvrdu asfaltnu podlogu, naravno da biste mu odgovorili da još uvijek niste sišli s pameti. Međutim, ukoliko bi vas sad netko izazvao idejom da s jednim razumnim trudom i kroz razumno vrijeme možete početi zarađivati 50% više, vjerojatno biste „zagrizli“.
Izazov se obično definira kao ono što privlači i potiče na okušavanje snaga te jača želju za duhovnim ili fizičkim pustolovinama, a iz prethodnih primjera smo vidjeli kako svaki izazov ima neke svoje jasne granice. Pri tome će se na prevelik i preopasan izazov gledati kao na čistu ludost; s druge strane, na premali izazov se neće ni gledati kao na izazov. Npr., nitko neće reći za poslijepodnevno izležavanje na trosjedu uz TV program da je to neki izazov. Ali, ukoliko bi netko tako pokušao neprekidno ležati 15 dana u svrhu obaranja nekog rekorda u izležavanju, onda bismo rekli da je to ne samo izazov, nego i svojevrsna ludost.
Izazov i granična napetost
Kao i brojne druge stvari u prirodi, svaki izazov po sebi tendira da se ostvari unutar područja tzv. granične napetosti. Što bi to značilo? Cornellski profesor fizike Robert Thorne u ovom smislu navodi primjer ljudskog sluha: Uho je organ koji funkcionira u okvirima područja granične napetosti. Kad bi čuli malo slabije, bili bismo hendikepirani. Da čujemo malo više nego uobičajeno, preosjetljiv sluh bi nam uz određene blagodati donio i mnoštvo problema. Mnogo toga bi bilo preglasno, a čuli bismo i konstantan šum uslijed djelovanja slobodnih subatomskih čestica iz okoline na našu bubnu opnu. Jedini način da se izborimo s viškom sluha bila bi drugačija konstrukcija ušnih školjki. Naime, znamo iz prirode kako brojni sisavci imaju sposobnost podizanja ušiju kad žele nešto bolje čuti, kao i njihovog spuštanja kad im puni sluh nije potreban. No, i u njihovom slučaju ponovno vidimo kako sluh uvijek ima tendenciju razvijati se unutar spomenutog područja granične napetosti, tj. do one točke: Da ga je više, bilo bi ga previše; da ga je manje, bilo bi ga premalo!
Slično je i sa izazovom: adekvatan izazov je poziv, poriv ili poticaj za ostvarivanjem nečega što realno i možemo ostvariti na temelju korištenja – recimo – 80-100% svojih mogućnosti. Ispod te granice, kako rekosmo, izazov nestaje; iznad te granice, ulazimo u područje pogibli i ludosti. Po ovome vidimo da je izazov po sebi pozitivan proces koji nas potiče na potpuno ostvarenje naših urođenih mogućnosti i sposobnosti, a samim tim i na neminovni napredak. Jer naše sposobnosti mogu jačati i napredovati samo ukoliko iste koristimo u potpunosti. S druge strane, sve što se zapusti, sklono je stagnaciji i propadanju.
Kako prepoznati adekvatan izazov?
Puno je toga što nas u životu vodi prema krivim, pa ponekad i prema onim pogibeljnim izazovima.
Kao prvo, tu bismo mogli imenovati problem mimezisa/oponašanja. Erich Fromm reče kako “moderni čovjek živi u obmani da zna što želi, dok u stvari želi ono što se od njega očekuje da želi.” Dakle, s jedne strane, ovdje se radi o globalnim kulturološkim i marketinškim pritiscima; s druge strane, preostaje i onaj općeniti problem oponašanja kad pokušavamo biti poput nekih uspješnih ljudi iz bliže okoline, ne pitajući se pri tome koji su naši talenti i što bi na osnovu njih trebali pokušavati i raditi.
Drugi problem u svezi krivih i pogibeljnih izazova je moguće i posve prirodnog porijekla, a mogli bismo ga nazvati varkom snažne privlačnosti. Naime, kod većine ljudi se događa to da će strast za ostvarivanjem nekog izazova biti veća što je i sam izazov veći. Priroda nam izgledno na taj način želi pomoći. Tamo gdje će biti potrebno proliti veće količine krvi, znoja i suza obično dolazi i to jedno ogromno htijenje koje pokušava anulirati učinke nužne žrtve. Ali mi to ne znamo, pa uglavnom pomislimo suprotno: htijenje je silno, jer je stvar na dohvat ruke … a ona je u stvari jako, jako daleko! Bilo bi dobro kad bismo to znali odmah na početku života, ali eto, obično se to shvati tek kroz osobno iskustvo i brojne promašaje. Međutim, nije zgoreg to često sebi ponoviti: Što je strast veća, izazov je zasigurno teži i pogibeljniji!
Umjesto zaključka: reciprocitet strasti i uspjeha…
Moglo bi se još puno toga govoriti o svim našim promašajima, jer stvar je takva: krivih puteva je uvijek više od onih pravih.
Stoga nas više zanima na koji način pronaći onaj vlastiti adekvatni izazov? O tome smo već pisali i odgovor je vrlo jednostavan: Treba ustrajavati u onim stvarima i situacijama gdje osjećamo strast izazova, ali gdje istovremeno vidimo jasne i relativno brze pozitivne pomake. Također, treba ustrajavati tamo gdje se usprkos velikom trudu i naporu na kraju dana osjećamo sretno i ugodno, i kad jedva čekamo novi dan kako bi nastavili sa ostvarivanjem svoga dragog izazova. S druge strane, gdje je očaj, bolesna iscrpljenost, sekiracija, dvojnosti, sumnje, stres, niski udarci, ponižavanje … jasno: spašavajte se dok možete!
U Sarajevu, 8. 10. 2017.
M. B.
Izvor (foto): 123rf.com