By Katarina Lauc 3 prosinca, 2020 Katarina Lauc Popularna psihologija 1 Comment

Isplanirani optimizam

Nada posljednja umire, ali što učiniti kada se to jednom konačno dogodi?

U korijenu svih naši želja, snova, planova nalazi se nada da će se isti i ostvariti. Nada nije samo dobar osjećaj nego je ona i dinamički kognitivni motivacijski sustav, kako to navodi humanistički psiholog Scott Barry Kaufman. Djeluje kao komplicirana definicija, no vrlo je jednostavno – nada djeluje kao motivacija, tj. na neki način nas tjera na djelovanje. Upravo zbog toga je vrlo važna u našem životu. Dok god postoji i trunka nade da će se naše želje ostvariti ili trunka nade u bolje sutra, sigurno nećemo odustati od svojih planova na kakve god prepreke nailazili. Stoga nije uzaludna izreka da nada umire posljednja. Zapravo je vrlo ohrabrujuća i poticajna. Osim toga, nada je za kršćane jedna od teologalnih kreposti, dakle, od Boga ulivena krepost koja je ključna u duhovnom životu vjernika. Iako se često različito tumače, neki autori smatraju da je nada usko vezana uz optimizam, pa tako klinički psiholog Ron Breazeale kaže da je nada optimizam s planom. No što kada ta nada, figurativno rečeno, ipak umre? Kada padnemo u očaj i više nikakve snage ne pronalazimo za bilo kakvo djelovanje? Kad nam se čini da je sve crno i da nas u budućnosti ne čeka ništa dobro?

Prije svega, kako to savjetuje psihologinja Jenny Taitz, potrebno je fokusirati se na ono nad čime imamo kontrolu. To je važno iz razloga što mi često pokušavamo riješiti sve probleme odjednom ili pak previše razmišljamo o problemima koji se događaju u svijetu (kao što je to slučaj sa sadašnjom pandemijom). Naravno da je to izvan naše kontrole i da ne možemo imati puno utjecaja na to. Stoga je važno staviti u fokus pojedine komponente našeg života te unutar te sfere postavit neki mali cilj za koji znamo da ćemo ga s velikom vjerojatnošću moći ostvariti. Npr. ako se želimo usredotočiti na vlastito zdravlje, postavit ćemo si cilj da ćemo danas šetati par kilometara ili pak da ćemo za doručak uzeti neko voće umjesto peciva. Na taj način barem ćemo donekle izbjeći osjećaj bespomoćnosti kada uvidimo da ipak imamo kakvu takvu kontrolu nad vlastitim životom. Sljedeće što nam dotična psihologinja savjetuje jest da pokušamo pronaći ono nešto cjelovito, netaknuto i dobro u našem životu makar ono bilo skoro neprimjetno kao što su osmjeh djeteta ili pak priroda koja nas okružuje. Nadalje, Taitz smatra da je za nadu bitno pronaći stvari koje nas nadahnjuju i pomažu da idemo dalje kada se nađemo u teškim životnim situacijama. Kao primjer navodi prikupljanje fotografija i raznih drugih uspomena, slušanje glazbe i sl. Čak navodi kako je jedno istraživanje pokazalo da je takva praksa znatno povećala nadu kod pacijenata s rakom u terminalnoj fazi.

Na koncu, vrlo važno je sebi posvijestiti da ono što se definitivno nikada neće promijeniti jest naša nemogućnost predviđanja budućnosti, pa stoga nema koristi od očekivanja katastrofe, nego je potrebno ostati otvorena uma, a to se najbolje postiže kada događajima pristupamo iz znatiželje jer znatiželja pomaže u prekidu očaja.

U Mostaru 3. 12. 2020.

K. L.

Izvori:

Jenny Taitz, ”Finding Hope When Things Feel Gloomy, New York Times, 18. 11. 2020., https://www.nytimes.com/2020/11/18/smarter-living/finding-hope-when-things-feel-gloomy (Stanje: 2. 12. 2020.).

Scott Barry Kaufman, ”The Will and Ways of Hope, Psychology Today, 26. 12. 2020., https://www.psychologytoday.com/intl/blog/beautiful-minds/201112/the-will-and-ways-hope (Stanje: 2. 12. 2020.).

Ron Breazeale, ”Hope: Optimism With a Plane”, Psychology Today, 9. 2. 2017., https://www.psychologytoday.com/intl/blog/in-the-face-adversity/201702/hope-optimism-plan (Stanje: 2. 12. 2020.).