Enantiodromia

Bez obzira da li govorili o sportu, umjetnosti, religiji ili o suvremenom korporacijskom poslovanju, svugdje pronalazimo „prijateljske“ savjete i poticaje tipa: idi do kraja i ako je potrebno idi protiv samog sebe. No, tko ide protiv sebe i pri tome ide do kraja pretvorit će se u nešto protivno i suprotno sebi, pretvorit će se u svoju vlastitu opoziciju: zli Alter ego!

Slijedeće retke prenosimo iz jednog ranijeg teksta, a donosimo  ih jer mogu poslužiti kao dobar uvod za našu današnju temu:

„Nekako, čovjek je biće koje stalno iznova pokazuje tendenciju da se s vremenom pretvori u svoju vlastitu suprotnost. Primjera je bezbroj: revolucionari i borci za slobodu nerijetko se s vremenom pretvore u brutalne diktatore, protiv kakvih su se nekoć i sami borili. Demokrate se olako pretvore u ratne huškače i sluge korporacijskog kapitala; liberali u proklamatore prikrivenog totalitarizma, nacionalisti u bezdušne korumpirane lopove, a duhovnjaci u dosadne ukočene birokrate. Pri tome, ovo se ne odnosi samo na one „gore“, nego na sve ljude. Od naznačene transformacije u vlastitu suprotnost nitko nije imun. Tako se veseli mladić s vremenom počesto pretvori u osornog muža, a romantična ljupka djevojka u nepodnošljivo ljubomornu i pakosnu ženu. Najstroži među roditeljima obično imaju iza sebe raspuštenu i nemoralnu mladost, a fakultet, premda je predviđen za pametne, puno ga češće završavaju oni uporni …“

Više o temi: http://poptheo.org/dvodimenzionalni…g-ljudskoga-bica/ ‎

Najjednostavnije rečeno, enantiodromija bi predstavljala transformaciju, tj. obrat neke stvarnosti u svoju vlastitu suprotnost. Ova svojevrsna Jungova kovanica grčkog je podrijetla (ἐναντιοδρομία – nasuprot ići, stremiti), a korijene same ideje pronalazimo još kod starogrčkog filozofa Heraklita (535-475 pr. Kr.). U tom smislu on dolazi do predodžbe o postojanju konzistentne nasuprot-djelujuće sile koja unutar svega postojećeg i živućeg opstoji kao temeljna datost bitka i svojevrsni kozmički ritam. „Sve teče, mijenja se i obraća u svoju suprotnost“. Iz toplote nastaje hladnoća, iz dana noć, a iz života smrt. Čovjek zato dok ulazi u istu rijeku, zapravo nikad ne ulazi u istu i pri tomu on jest to što jest, ali istovremeno i nije. Heraklit je stoga bio vrlo skeptičan glede postojanja apsolutnih istina, slično kao i glede nezabludivosti moralnih sudova. Jednostavno, sve je podložno mijeni, pa tako i sam sud. Međutim, i većina mijena u prirodi se javlja na pravilno ritmičan i predvidljiv način, tako da se u prirodi na kraju ipak može govoriti o postojanju stanovite stabilnosti i predvidljivosti. Zato Heraklitov nauk u samostalnoj formi nikad nije bio šire ni ozbiljnije prihvaćen, ali će uz određene korekcije i nadopune postati temelj onoga što se kasnije prozvalo zlatnim dobom antičke metafizike, koje upravo započinje „pronalaženjem“ čvrstog Parmenidovog bitka unutar heraklitovskog nestabilnog i promjenjivog svijeta. No, o ovomu bi se svakako moglo još raspravljati, jer Heraklit nikad nije ni zanijekao postojanje reda u prirodi i društvu, samo ga je bio smjestio pod vlast spomenutih enantiodromijskih procesa. „Rat je otac svega, kralj svega; neke je postavio za gospodare, a neke za robove.“ O tome svjedoče čak i neki biblijski tekstovi, a o tomu nešto kasnije … Za sada bi se privremeno moglo zaključiti kako je unutar sinteze Heraklitovog i Parmenidovog nauka zapadna metafizička tradicija izvjesno dala značajnu prednost ovom drugom. Kroz dvije i pol tisuće godina puno se radije govorilo o stabilnosti i nepromjenjivosti bitka, nego o promjenjivom svijetu koji ga okružuje. Novi val zapadnog metafizičkog promišljanja će početi tek s Nietzscheom, Heideggerom i Welteom. Tek s njima će se javiti ideja da je i sam bitak vremenit te kao takav sklon mijenama.

Najniže se pada s vrhunca

U bogatu Platonovu ostavštinu spada i izvještaj/priča o Atlantidi, naprednom i skoro utopijskom društvu koje na vrhuncu svoje moći doživljava kataklizmičko uništenje. Suština enantiodromijske transformacije zrcali se upravo u datosti kako obilje nekog stanja ili stvarnosti predstavlja okidač njegove mijene. Jungovskim riječnikom: preobilno investiranje psihičke energije u neku stvar vodi uvijek k njezinoj transformaciji prema vlastitoj neželjenoj sjeni. Komunikacijski znanstvenik i psihoterapeut Paul Watzlawick primjećuje u tom smislu kako jedna prevelika ljudska dobrota obično završi u zlu, ili kako veliki patriotizam nezaustavljivo tendira prema šovinizmu, ili opet, kako pretjerana želja za sigurnošću ograničava čovjeka, a preveliko parče torte na kraju izazove mučninu.

Forenzični psiholozi svjedoče kako one najstrašnije zločine obično ne počine profesionalni kriminalci nego obični prosječni ljudi, a neki književni kritičari kažu za Tolstoja kako nitko nije tako lijepo i uzvišeno pisao o ljubavi, a istu tako malo i slabo živio u praksi. Zatvoren u svoj idealni nutarnji svijet kršćanskog anarhizma izvana se ponašao posve ledeno i ignorantski prema svojoj odanoj i strpljivoj supruzi, kao i prema njihovoj mnogobrojnoj djeci.

Primjera je puno i mogli bi se redati u nedogled: od filmskog uglednog profesora dr. Jekylla koji se na vrhuncu svoje kreativnosti pretvara u destruktivnog „gospodina“ Hydea, pa do farizeja Savla koji se na vrhuncu svojeg antikršćanskog progoniteljskog djelovanja promeće u apostola Pavla. Posljednji primjer sugerira kako enantiodromijski procesi ne moraju uvijek ići u negativnom smjeru. Tomu naprotiv, oni se kreću u oba smjera, ali uvijek im je zajedničko to što sve stvari na kraju izranjaju kao opozicija iz opozicije (Platon).

„Silne zbaci s prijestolja“

U novozavjetnom Marijinom hvalospjevu pronalazimo cijelu kolekciju enantiodromijskih obrata koje ona doživljava kao izravno Božje spasiteljsko djelovanje:

Veliča duša moja Gospodina

i klikće duh moj

u Bogu mome Spasitelju,

što pogleda na neznatnost službenice svoje:

odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom.

Jer velika mi djela učini Svesilni,

sveto je ime njegovo.

Od koljena do koljena dobrota je njegova

nad onima što se njega boje.

Iskaza snagu mišice svoje,

rasprši oholice umišljene.

Silne zbaci s prijestolja,

a uzvisi neznatne.

Gladne napuni dobrima,

a bogate otpusti prazne.

Prihvati Izraela, slugu svoga,

kako obeća ocima našim:

spomenuti se dobrote svoje

prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka (Lk 1,46-55).

Od skromne neznatne djevojke iz seoceta na periferiji rimskog carstva Marija postaje izgledno najvažnija žena u cijeloj povijesti … zapravo i više od žene. Istovremeno, ona pravilno naslućuje da će njezino uzdignuće biti i pretpostavka uzdignuća brojnih drugih neznatnih ljudi, kao i pretpostavka pada mnogih nezaustavljivih silnika i drznika.

Naravno, biblija spominje i brojne druge pozitivne obrate situacije, no, jedan bi smo mogli izdvojiti kao poseban. Tamo u 1. knjizi Samuelovoj, dok počinje uspon mladog rumenog pastira Davida prema ulozi najvećeg kralja i vojskovođe u Izraelovoj povijesti, istovremeno otpočinje moralno i ljudsko propadanje dotadašnjeg kralja Šaula:

„Samuel uze rog s uljem i pomaza ga usred njegove braće. Duh Jahvin obuze Davida od onoga dana. A Samuel krenu na put i ode u Ramu. Duh Jahvin bijaše odstupio od Šaula, a jedan zao duh, od Jahve, stao ga je salijetati. Tada rekoše Šaulu sluge njegove: ‘Evo, zao duh Božji salijeće te’“ (1 Sam 16,13-15).

Što je to točno salijetalo Šaula danas nije lako razaznat, ali s obzirom da naredni reci sugeriraju kako su ga sluge smirivale harfom, sasvim je moguće da se radilo o nekakvoj psihičkoj bolesti. Međutim, ovdje je važno to što biblijski pisci, kako spomenuti Davidov uspon, tako i Šaulov pad doživljavaju kao nešto Bogom dano, dakle kao nešto sudbinsko što se nadalje ljudskom snagom više ne može izmijeniti.

Enantiodromijski obrat je napose vidljiv u sudbini Isusa Krista koji od mogućeg eshatološkog suca postaje eshatološki osuđenik. Ovo izričemo pod pretpostavkom Barthove dijalektičke teološke tradicije koja sačinjava temelj tzv. dramatske teologije. Nakon što je usprkos brojnim i silnim djelima i znakovima odbačen od većine Židova kao pretendent na mjesto mesije, Isus započinje sa svojim sudačkim govorima. Međutim, pri tome je i sam svjestan da će na kraju samo On biti osuđen i usput rečeno, to doživljava kao izričitu Očevu volju. I tako, umjesto da On sudi svima za sve, Njemu se samome sudi kao svima za sve. „Richter wird gerichtet“ – sudac biva osuđen, reče Karl Barth.

Više o temi: http://poptheo.org/dramatska-teolog…ymunda-schwagera/

Međutim, ponekad se enantiodromijski obrati ne tiču samo pojedinaca nego čitavih vremenskih perioda i epoha. U tom smislu (treći) Izaija izgovara svoju jadikovku Bogu: Zašto, o Jahve, zašto nas puštaš da lutamo daleko od tvojih putova, zašto si dao da nam srce otvrdne da se tebe više ne bojimo? Vrati se, radi slugu svojih i radi plemena što su tvoja baština! Zašto bezbožnici gaze tvoje Svetište, a neprijatelji naši blate tvoju svetinju? Odavna postadosmo kao oni kojima više ne vladaš i koji tvoje ime više ne nose. O, da razdreš nebesa i siđeš, da ime svoje objaviš neprijateljima: pred licem tvojim tresla bi se brda, pred tobom bi drhtali narodi … Nikog nema da tvoje ime prizove, da se probudi i osloni o tebe. Jer lice si svoje od nas sakrio i predao nas u ruke zločinima našim (Iz 63,17-19. 64,7).

U prorokovoj jadikovki nazire se dilema: Je li narod postao grešan zato što ga je Jahve napustio, ili je Jahve otišao zato što je narod bio grešan? Bilo kako bilo, iskustvo, tj. osjećaj Božjeg odsustva se nerijetko spominje u bibliji. Od takvog neugodnog iskustva nije čak bio pošteđen Isus u svojoj smrtnoj borbi. „Eli Eli lama sabachtani?“ – „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ (Mt 27,46). Osim toga, Isus zapravo ovdje i ne izgovara izvorno svoje riječi, nego se referira na tisuću godina stare riječi kraljevskog mu predaka Davida, što će reći da ovakvog osjećaja uistinu nitko nije ponekad pošteđen, bezobzira na to koliko duboku i snažnu vjeru imao (Usp. Ps 22,2). U tom smislu se i u današnjoj ascetici nerijetko spominje iskustvo „duhovne suhoće“, a Sv. Ivan od Križa je pisao i o nečemu mnogo težem, o takozvanoj „tamnoj noći duše“. Ivan je naznačeno iskustvo doživljavao kao vrlo neugodnu etapu na putu duhovnog razvoja, te kao svojevrsno posljednje iskušenje pred konačno sjedinjenjem duše s božanskom Ljubavi. Tamna noć duše podrazumijeva različite manifestacije: osjećaj potištenosti, gubitak duhovne orijentacije i cilja, čovjek se zatvara u sebe, izbjegava društvo, spopadaju ga sumnje, osjeća se gubitak vjere i nade, u nekim slučajevima se javljaju čak i suicidalne misli. Ipak, u svijetu duhovnosti se na sve ovo gleda kao na pozitivno dešavanje, napose kao na nužno potrebnu duševnu katarzu prije konačnog sjedinjenja s Bogom. S druge strane, neki psiholozi kažu da se ovdje jednostavno radi o depresivnim epizodama, i to ne u nekom svakodnevnom figurativnom smislu, nego u doslovnom smislu prave razarajuće kliničke depresije. Što god da je na kraju istina, izgledno je da se i ovo sve skupa dešava u kontekstu naznačenih enantiodromijskih procesa. Bogata duša izgledno mora proći i kroz obrat totalne duševne bijede i siromaštva. „Ljepša duša dublje jeca“ – kako to primijeti Ivo Andrić.

Kvantitativno i kvalitativno vrijeme

Biblija ne promatra vrijeme samo u uobičajenom kvantitativnom smislu, nego i onom kvalitativnom. S tim se želi reći da svako vrijeme ima neku svoju specifičnu težinu te da podrazumijeva točno određene aktivnosti i stvari:

„Sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme.

Vrijeme rađanja i vrijeme umiranja; vrijeme sađenja i vrijeme čupanja posađenog.

Vrijeme ubijanja i vrijeme liječenja; vrijeme rušenja i vrijeme građenja.

Vrijeme plača i vrijeme smijeha; vrijeme tugovanja i vrijeme plesanja.

Vrijeme bacanja kamenja i vrijeme sabiranja kamenja; vrijeme grljenja i vrijeme kad se ostavlja grljenje.

Vrijeme traženja i vrijeme gubljenja; vrijeme čuvanja i vrijeme odbacivanja.

Vrijeme deranja i vrijeme šivanja; vrijeme šutnje i vrijeme govorenja.

Vrijeme ljubljenja i vrijeme mržnje; vrijeme rata i vrijeme mira.

Koja je posleniku korist od njegovih napora?

Razmišljam o mučnoj zadaći što je Bog zadade sinovima ljudskim.

Sve što on čini prikladno je u svoje vrijeme; ali iako je dopustio čovjeku uvid u vjekove, čovjek ne može dokučiti djela koja Boga čini od početka do kraja.

Znam da nije druge sreće čovjeku osim da se veseli i čini dobro za svojega života.

I kad čovjek jede i pije i uživa u svojem radu, i to je Božji dar“ (Prop 3,1-13).

Suprotstavljanje ili razumijevanje?

U materijalnom svijetu prosječan čovjek poprilično dobro razumije neke nezgodne datosti i okolnosti života: Od oluje se treba skloniti, gripu treba koji dan odležati, a ako smo suočeni s kompleksnim i teškim zadacima, od drugih ljudi bi trebalo pomoć zatražit. Međutim, što više skrećemo prema – tako da kažemo – nevidljivom spektru, ljudima se teže snaći, premda to i nije tako po sebi teško, jer po zakonu analogije i ovdje prolaze neki uobičajeni recepti iz „vidljivog spektra“. Tako i ovdje jednako važi da se od oluje treba skloniti, da bolest treba odležati te da u nekim stvarima neizostavno moramo potražiti pomoć drugih ljudi. Krajnje je pitanje trebamo li pokušati razumjeti ontološke datosti stvarnosti koja nas okružuje, ali i nas same prožima, te se svemu tome znati prilagoditi, ili je istinski ljudski ići putem svojih zamisli, pa čak i onda kad se one nalaze u potpunom razmimoilaženju s cjelinom stvarnosti? Iz toga proizlazi i drugo pitanje, pitanje o suštini vjerničkog stava: je li istinski vjernik onaj koji prihvaća volju Božju bez obzira kakva ona bila, ili je vjernik onaj koji na sve moguće načine nastoji uvjeriti Boga da on-vjernik ipak sve to skupa razumije i zna bolje? Na ova pitanja mora odgovoriti svatko po na osobno i drugačije ne bi trebalo biti.

Izvjesno je da se u ljudskoj kulturi ukorijenilo i previše nasilja. Ovdje ne mislimo samo na međuljudsko nasilje, nego prvenstveno na nasilje protiv prirode, kako one izvanjske, tako i svoje vlastite, nutarnje. Premda se počesto govori kako ne treba ići glavom kroz zid, to je zapravo jedna od temeljnih metoda kulture: upravo ići glavom kroz zid do zadnjeg atoma snage, pa boljelo, boljelo. A možda je ipak samo trebalo razumjeti situaciju te pronaći neki zaobilazni put do cilja. Ta nije ‘zalud Isaac Asimov rekao da je nasilje posljednje utočište nekompetentnih!

Muhamed Ali je jednom rekao kako mu je na putu do vrha bilo jako teško te da je barem stotinu puta bio u napasti da odustane od svakodnevnih iscrpljujućih treninga, i tada se obično motivirao mišlju: „Da, odustani glupane i budi propalica“! Dakle, pronalazimo upravo onaj uzorak ljudske stvarnosti kako je to predočio kontraverzni, ali briljantni Charles Bukowski: „Činilo se da čovjek ima samo dva izbora – živjeti u užasu ili biti propalica“! Bez obzira da li govorili o sportu, umjetnosti, religiji ili o suvremenom korporacijskom poslovanju, svugdje pronalazimo „prijateljske“ savjete i poticaje tipa: idi do kraja i ako je potrebno idi protiv samog sebe. No, tko ide protiv sebe i pri tome ide do kraja pretvorit će se u nešto protivno i suprotno sebi, pretvorit će se u svoju vlastitu opoziciju: zli Alter ego. To i jeste suština enantiodromije. O tomu upravo govori i tzv. zakon obrnutog truda koji sugerira da je veliki trud precijenjen te da on u konačnici stvara samo neželjene kontraefekte. Činiti nešto ima smisla samo ukoliko time ne činimo zlo ni sebi ni drugima. No, o tomu ćemo više neki drugi put…

U Sarajevu, 21. 7. 2016.

M. B.