DOBRA STARA VREMENA ILI TEK NEDOSTATAK HORMONA SREĆE?

Dobra stara vremena postoje baš kao što postoje i ona „the good old days“ ili pak ona – njima vrlo slična – „die guten alten Zeiten“, što će reći kako u skoro svim narodima i kulturama postoji uvjerenje da se prije puno bolje živjelo nego danas.[1]

Reklo bi se po sebi vrlo važna informacija i za mnoge žitelje lokalnih krajeva koji se eto ni dan danas ne mogu odlučiti što je bilo bolje: SFRJ ili tzv. „Demokratske promjene“!? S obzirom da je naznačeno uvjerenje o dobrim starim vremenima vrlo učestalo i kako rekosmo – s obzirom na prostor i vrijeme – univerzalno, ono očito ni ne može biti značajnije uvjetovano nekim konkretnim političko-ekonomskim uvjetima i okolnostima.

Sve je lako kad si mlad

Psihologija bi na sve ovo rekla da je sasvim normalno da nam se čini da je prije bilo sve bolje, jer dok smo bili mlađi općenito smo se osjećali znatno bolje u vlastitoj koži nego sada u svojim zrelim ili čak poznim godinama. Naš organizam je tada bio kudikamo svježiji i zdraviji, metabolizam brži, a imali smo u krvi i značajno višu razinu hormona sreće – serotonina. Zato će se nerijetko mladi čovjek u svojoj koži osjećati znatno bolje čak i ukoliko ima mnogo više problema negoli neki sredovječni čovjek. Ovome potonjem za utjehu ostaje tlapnja kako je nekad sve bilo bolje, kao što i jest bilo bolje, gledajući barem na njegovo negdašnje kudikamo povoljnije psiho-fizičko stanje. A po sebi je sasvim jasno, kao što je i medicinski potvrđeno da čovjekovo opće psiho-fizičko stanje itekako utječe i na njegovu percepciju okolnoga svijeta. Depresivne osobe su sklonije jednom sumornijem svjetonazoru, baš kao što to primijeti i poznati francuski književnik Romain Rolland: “Nema sumornih vremena, ima samo sumornih ljudi.”

Dobra stara vremena i filozofija povijesti

Sindrom „dobrih starih vremena“ ne treba podcjenjivati jer ona se po sebi tiču čak i nekih filozofskih i religioznih učenja, a koja po sebi upravo pokušavaju ustvrditi kako se u svemu ovome radi ipak i o nečemu znatno većem od uzane osobne, subjektivne razine.

Unutar filozofije i teologije povijesti postoje dva dominantna modela tumačenja povijesti. Prvi model gleda na povijest kao na propadajući proces. U početku su bila bajna zlatna vremena, zatim su nastupila srebrena, pa brončana, željezna i na kraju stižu posve sumorna olovna vremena. No, ipak na samom kraju, na najnižoj, tj. najbjednijoj točki povijesnoj razvoja, dogodit će se svekolika pozitivna obnova. Drugi model, više modernistički, gleda na povijest kao na konstantni uspon i progres. Međutim, na kraju, ipak kao najvjerojatnija opcija ispada da su ova dva naznačena povijesna procesa konstantno prisutna i međusobno isprepletena, i to ne samo na nekoj regionalnoj ili vremenskoj razini, nego čak i na onoj osobnoj. Tako je već pisao Aurelije Augustin u svojoj Božjoj državi, tamo nekad početkom petog stoljeća: Borba dobra i zla, tj. borba između onog božanskog i đavolskog je toliko kulminirajuća i sveobuhvatna, da se ovaj vječiti rat ne vodi samo sa gradove i države, nego i za srca svakog pojedinog čovjeka.[2] A možda će Sigmund Freud, govoreći o suprotstavljenim nagonima erosa i tanatosa ispričati gotovo identičnu priču – doduše – na posve različit modernistički način. U svakom slučaju, suština ostaje vrlo slična: svaki čovjek mora se tijekom života izboriti s vlastitim a posve različitim kreativnim i destruktivnim nabojima.

Mladost ili mudrost?

Vratit ćemo se još malo toj vječitoj neodoljivoj divoti mladosti. Prirodno je da sredovječni pa i onaj stari čovjek ponekad poželi da je opet mlad, a ponekad se o tome i zajedno diskutira u društvu. I zanimljivo, većina ljudi će  tada reći zapravo isto: Da mi je opet biti mlad, ali da mogu ponijeti sa sobom sadašnju pamet i iskustvo! Jer svi znamo da ni u mladosti nije sve idealno. Mladost ne predstavlja samo snagu, svježinu i ljepotu, nego i nezrelost, neiskustvo, emotivnu nestabilnost, a samim tim onda i brojne bolne promašaje. S druge strane, sveopći arhetip mudrog čovjeka je – već znamo – nekakav dostojanstveni sijedi starac s bradom, što će reći da ni u starosti na koncu nije sve tako crno ni tugaljivo.

E sad, još jedino ostaje da se razvidi smislenost ideje da nekako istovremeno budemo i mladi i mudri, i lijepi i pametni, i nevini i iskusni. Za sada je to svakako nemoguće, ali ne i besmisleno. Reklo bi se da je ovo misao s jakim eshatološkim potencijalom. Malo iz mistične tradicije, znate već ono, nitko nikad nije vidio starog i smežuranog anđela ili već nekog drugog starog i onemoćalog Božjeg ugodnika i miljenika sa „one strane“. Eto, priča se da su tamo svi i mladi, i lijepi, i dobri, i pametni. Možda smo još daleko od ostvarenja jedne takve idealne egzistencije u okvirima ovog svijeta, ali eto, barem nam ostaje zdrava nada da ćemo na onom svijetu konačno doći na svoje…

U Sarajevu, 6. 6. 2018.

M. B.

[1] Usp. „The good old days“ u Cambridge Dictionary, Izvor: https://dictionary.cambridge.org/dictionary/english/good-old-days (Stanje: 6. 6. 18.)

[2] Usp. Katholischer Erwachsenen Katechismus. Das Glaubensbekenntnis der Kirche. Herausgegeben von der Deutschen Bischofskonferenz, Verband der Diözesen Deutschlands, Bonn, 2. Auflage. 1985., s. 127-128.

Izvor (foto): 123rf.com