PREPUSTITI ŽIVOT NJEMU SAMOM
Prepuštanje je odustajanje od svake smislene borbe, priznanje da je umor od života postao jedina misao umornog uma i umornog duha. Grčevita i borbena zrelost najjačih životnih godina nevidljivo je i neprimjetno uklonjena prepuštanjem života njegovom vlastitom življenju. Prepustiti znači dati životu da živi sam sebe bez naše vlastite prisutnosti. Prepustiti se znači odlučiti biti duhovno i umno odsutan iz vlastitog života. Prepuštanje označava promatranje životnih trenutaka i događaja iz perspektive trećeg lica, hladno bez zanimanja, želje, htjenja, emocije.
O laži
Laž je uvijek bila samo kratki predah na putu kojim idu vrijeme i istina, predah koji iako ne bismo smjeli, ipak nekad uzmemo da odahnemo od umora, prašine i duga puta. Vrijeme i istina možda i ne zamjere te male i skrivene predahe uz životne postaje. Zapravo, vrijeme i istina ne zamjere ništa. Oni samo prolaze i kupe sve one putnike kojima je dosta predaha i čekanja na nekoj životnoj postaji i vode ih prema kraju tamo negdje gdje vrijeme i istina se više ne razlikuju nego postaju jedno.
O SVIM NAŠIM NOSTALGIJAMA
Biti nostalgičan znači biti putnik, tumarati slobodan skrivenim stazama i prečicama vlastitog uma i duše, biti nostalgičan znači dopustiti vremenu da nestane i da ne postoji. Možda to i jest prava narav nostalgije, da bude nešto najbliže vječnosti bez vremena, granica i stvarnosti.
O TRENUTKU
Fenomen trenutaka nije isto što i latinska poslovica koja nagovara: carpe diem! Iskoristi dan! Fenomen trenutaka je neobvezno pojavljivanje i odlazak iz života ljudi koji bi trebali nešto čovjeku značiti. Fenomen trenutaka je ne javljati se nekome mjesecima, a onda iznenada se pojaviti ponovo u nečijem životu. Fenomen trenutaka je nemati volje, želje vezati se uz bilo koga ili bilo kada, nego samo se povremeno pojavljivati i nestajati iz života drugih ljudi. U fenomenu trenutaka, u njihovom življenju drugi ljudi su tek usputne neobvezne stanice gdje se povremeno i nezainteresirano zastane i produži dalje čim naiđe netko drugi. Nekome je življenje trenutaka uzbudljivo, možda čak izgleda kao da je riječ o ispunjenom životu. Prolaziti od čovjeka do čovjeka znajući da nemaš obvezu ni prema jednom od njih stvara ugodan osjećaj nesputanosti.
O poslovnim dilemama današnjice – riskantna sloboda “freelancinga” ili prividno sigurna podčinjenost udruženog rada ?
Ideja o savršenom poslu s apsolutnom slobodom dobila je i svoj kolokvijalni izričaj freelancer. Riječ je o samozaposlenoj osobi koja ne ovisi o trajnom ugovoru ili nekoj specifičnoj firmi. Ideja freelancera je ideja koja u svojoj biti ima privlačnu misao kako je biti slobodan i raditi ono što te ispunjava ideal radnog života i vijeka. Freelancer je zamišljen kao slobodan putnik, slobodan tragač. Freelancer je tehnološki postmoderni nomad koji ide za sa svojom slobodom i eventualnim poslom. Freelanceru je daleko važnije biti slobodan, nego imati siguran posao.
ZLONAMJERNO SAVJETOVANJE
“Nikad ne vjeruj savjetu čovjeka u nevolji.” – Ezop (Lisica i koza)
Neobično kako ljudi znaju namjerno savjetovati kako bi čovjeka doveli u isti položaj u kojem se oni sami nalaze. Riječ je o zlonamjernom savjetovanju čovjeka. Cilj takvog savjetovanja je dovesti sretnog čovjeka u položaj patnje, problema i muke. Zavist je temelj zlonamjernog savjetovanja drugoga. Ona ne trpi sreću, uspjeh, slobodu, radost, dobro drugoga.
O DVOLIČNOJ SIMPATIČNOSTI
Filozof Bertrand Russell u jednom kratkom eseju naslova „Simpatični ljudi“ opisuje kroz nekoliko zanimljivih opisa fenomen dvolične simpatičnosti. Kaže Russell na kraju svoga eseja kako su dvolično simpatični oni ljudi koji mrze život i oni ljudi čije su misli najpokvarenije. Osmijeh je psihološka maska iza koje se skriva predator, manijak, manipulator. Iza osmijeha se također skriva hladan i bešćutan lik čovjeka koji grabi i uzima bez obzira na sredstva i cijenu.
Preambula konvencije zdravog razuma o zaštiti muškarca i žene kao ugroženih vrsta
Prema pravilima zdravog razuma na kojima se ova Konvencija temelji definiraju se neke i ne sve obveze, dužnosti i prava muškarca i žene kao i obveze i zadaće koje muškarac i žena imaju. Termin „muškarac“ odnosi se na osobu muškog spola koja je od samog rođenja po svojoj naravi definirana kao muškarac i čija se kasnija narav izriče jezičnim izrazima poput dječak, sin, otac, djed, pradjed, čukundjed, stric, ujak, tetak, bratić, amidžić, dajidžić, ljubavnik, mladić, momak, jaran, haver, maher, majstor, frajer, bankar, liječnik, vojnik, sportaš, političar, predsjednik, car, kralj. Za razliku od muškarca, osoba suprotnog spola, odnosno, termin žena definira se također po svojoj naravi od samog rođenja kao žena čija se kasnija narav izriče izrazima poput kćer, djevojčica, majka, baka, prabaka, čukunbaka, strina, ujna (dajinica), tetka, tetična, sestrična, bratična, amidžična, ljubavnica, djevojka, najbolja prijateljica (drugarica), jaranica, haverica, maherica, liječnica, sportašica, političarka, predsjednica, kraljica, carica, smisao i svrha muških svađi, prijepora, sukoba, pa i ratova i fizičkih obračuna.
„Prestajem/počinjem … od ponedjeljka“ – odricanje i puni početak
Odricanje je vrlo popularan fenomen. Na području zdravlja i kvalitete života i življenja odricanje je poput religioznog osjećaja. Jedan drugi fenomen koji prati odricanje možemo nazvati punim početkom. Zašto se za fenomen odricanja veže fenomen početka? Ili zašto odricanje mora početi u ponedjeljak, na početku tjedna, a ne recimo u četvrtak? Zašto odricanje mora početi u prvom mjesecu u siječnju, a ne recimo u kolovozu? Zašto odricanje mora početi s prvim datumom nove kalendarske godine, a ne sredinom godine? Zašto odricanje mora početi prvog u mjesecu, a ne sredinom mjeseca? Što se to nalazi u fenomenu početka da odricanje uvijek nastojimo započeti na početku nečega, godine, mjeseca, tjedna, sata?
USKRSNUĆE
Svijetlo sunca dopiralo je kroz prozirnu tkaninu na prozoru. Otvorim oči. Udahnem duboko. Danas je trebalo početi proljetnu sjetvu u polju. Nevoljko ustanem. Stresem se pri pomisli na napor koji me čeka. Uzmem haljinu od grubog platna i prašnjave sandale i iziđem u dvorište. Nekoliko cvjetova je dobilo boju. Znak proljeća. Bio je početak četvrtog mjeseca. Stanovao sam u maloj kući od opeke na rubu Jeruzalema, blizu potoka koji je prolazio većim dijelom grada. Kuće su bile načičkane jedna uz drugu. Uskim ulicama u vrijeme gužve jedva se prolazilo. Vriska djece i putujućih trgovaca kao i domaćih stanovnika znala je biti nepodnošljiva. Prijeđem nekoliko metara kroz dvorište do male kolibe daščare. Gurnem u stranu na brzinu sklepana vrata. Uzmem srp, motiku, i nekoliko drugih alatki. Stavim ih u veliku pletenu vreću, stegnem prošivenim konopom i izbacim van u dvorište. Vratim se u kuću.
