O bolesti
U borbi s bolešću i njezinom odurnom blizinom nema ništa očima primamljivo niti čovjeku blisko. Bolest je uvijek bila i ostat će čovjekov smrtni neprijatelj. Ono dobro u bolesti dočeka onaj koji preživi i svlada bolest. A to dobro nije samo zdravlje, disanje i život. Nego i iskustvo udaljenosti od svega površnog, nevažnog i nebitnog u životu. Odjednom su moj život i moja osoba najvažniji. Sve drugo može biti važno, ali neće kao nekad postati najvažnije ispred mene i ispred mog života.
O svakodnevnici
Život se sastoji od svakodnevnica. Svakodnevnih jutarnjih buđenja poslije epohalnih životnih događaja. Svakodnevnica nije samo praktično ponavljanje dnevnih rituala od ustajanja do odlaska na spavanje na kraju dana. Svakodnevnica je prihvaćanje iskustva o vrlo malom broju velikih životnih događaja. Svakodnevnica je mirenje s kratkoćom i ograničenošću polaganja mature, obrane dimplomskog, sklapanja braka. Svakodnevnica je uvažavanje iskustva drugih. Onih koji nas podučavaju da se život živi između velikih događaja.
O gubitcima
Postoje različiti oblici gubitka. Možemo izgubiti neki predmet. Možemo izgubiti osobu. Možemo izgubiti sebe. Među gubitke možemo ubrojiti i kada nam nešto nedostaje iako nismo izgubili ni predmet, ni osobu, ni sebe. Postoje djelomični gubitci. Mogu biti teže podnošljivi i prihvatljivi od cjelovitih gubitaka.
O promjeni
Promjena je poput vode. Pronađe put kroz najmanju pukotinu u ljubavi, u prijateljstvu. Može poput vode strpljivo kap po kap, trenutak po trenutak prodirati u ono što je potpuno zatvoreno. Promjena može biti dobra i spasonosna. Može biti i loša, beskorisna i nepotrebna.
O rukama
Kakav bi svijet i naš život bio kada bi samo na jedan dan ili jedan minut ljudske ruke odlučile da taj dan neće razoriti, ubiti, oteti, opljačkati, ukrasti, razoriti? Kada bi jedan minut sve ljudske ruke odlučile da će nekoga zagrliti, dodirnuti nježnošću i blizinom, izliječiti dodirom? Taj jedan minut mnoštva ljudskih ruku koje se jedne prema drugima otvaraju da pruže dobrotu i sigurnost promijenio bi svijet do neprepoznatljivosti i učinio ga dobrim za sve nas.
Pavel Florensky o imenu
Nekomu reći svoje ime znači skinuti veo tajnovitosti i skrivenosti sa sebe. Ime je početak našeg razotkrivanja pred drugim čovjekom. Ljudi koji jedni druge duboko ljube i vole, piše Florensky, jedno drugo zovu uvijek i samo imenom jer na taj način jedno drugom daruju sebe i dopuštaju da kroz ime skrivena tajna njihovog postojanja bude postupno otkrivena onomu koji je vaše ime izgovorio.
O uspomeni
Uspomena je način kako se nositi sa sadašnjim životnim trenutkom ukoliko je taj trenutak loš, surov, hladan. Uspomena služi bježanju od takvog trenutka u prošlost. Uspomena je naš način kako se boriti sa sadašnjim životnim uvjetima i okolnostima.
O riječi
Ne moći izgovoriti riječ velika je tragedija za čovjeka. Ne moći ni jednom riječju izreći bogatstvo vlastite mašte, boju svoga straha, miris svojih očekivanja. Čovjek bi prestao biti čovjekom kada ne bi mogao izgovoriti riječ. Svijet bi prestao biti svijet kada čovjek ne bi mogao o njemu govoriti. Svemir bi bio bezlična praznina kada čovjek ne bi mogao o svemiru govoriti i pisati riječima.
O svijetu i djetinjstvu
Svijet nikada nije običan, svakodnevan i dosadan, nego ga mi odrastanjem pretvorimo u takav svijet i povremeno nas dječje pitanje ili odgovor podsjeti da je svijet i ljudi u njemu ipak nešto što je neobično i bajkovito i da je najteže živjeti u svijetu u kojem si toliko odrastao da za tebe nema više ničega čemu bi se mogao čuditi.
Što ponekad znači kada kažemo nemam vremena?
Nemam vremena postala je isprika svih isprika, oblik univerzalnog međuljudskog laganja kojim se koristimo kada ne znamo reći ne ili nam je neugodno odbiti nešto ili kad ne želimo naširoko objašnjavati zašto nam se nešto ne sviđa i zašto se ne želimo susret s nekim.
