O završetcima i prekidima
Čini se tako laganim okončavati međuljudske odnose kroz maštu. Čini se tako jasnim. Pravednim. Poštenim. Nitko se ne ljuti. Nema povrijeđenih i uvrijeđenih. Na kraju završetka, svi smo zadovoljni i sretni. Ispalo je savršenije od najsavršenijeg. Nitko nikoga nije povrijedio. Redaju se duboke isprike i međusobne pohvale.
O povratku kući…
Čežnja o povratku kući nije prisutna onda kad je čovjek ostario i vidio sve i preostalo je još jednom vidjeti razvaline stare kuće i onda mirno umrijeti. Čežnja je usađena u nas rođenjem, majčinim mlijekom, mirisom pokošene trave, očevim rukama, zabranjenim voćkama naših susjeda i koječim drugim. Povratkom kući ne težimo nekom objektivnom stanju stvari kao da se ništa ne bi promijenilo nakon godina izbivanja iz kuće.
O sjeti
Sjeta je blizak i intiman odnos između odraslog mene i djeteta u meni. Odnos zaštite i bezbrižnosti. Odrasli ja koji štiti dijete u meni. Možda je sjeta taj odnos?
O podrazumijevanju
Podrazumijevanje je zavaravanje sebe o drugom. Ja znam, on/ona to također mora znati. Osjećam se tako i tako, on/ona to mora znati. Sad sam u takvom stanju i raspoloženju, on/ona to mora znati. Kako? Nagađanjem? Gledanjem u kavu i grah? Povremeno si previše dopuštamo kada podrazumijevamo toliko toga. Lakše je podrazumijevati, pa drugog optužiti i svaliti na njega krivicu da nas ne razumije, nego se natjerati tražiti objašnjenje.
O sumnji
Tragična sumnja svjesno ne želi objašnjenje. U šutnji vodi dijalog sama sa sobom. Plete izmišljene niti stvarnosti kojih nema. Koje ne postoje. Koje se nisu dogodile. Ali sumnji koja šuti i koja ne želi nikakvo objašnjenje je prirodno da izmisli nepostojeće stvari, događaje i okolnosti. Njezina tragičnost je u tome što je ponekad potrebno tako malo da bude nadvladana i pobijeđena. Riječ. Gesta. Rečenica. Pogled.
O osvajaču
Osvajanje je izvanjski pokazatelj dobrote i zla i čini se kako se njegov istinski smisao ne krije u tehnikama i sredstvima osvajanja, nego duboko u naravi samog osvajača. Je li dobar ili je zao onaj koji nas želi osvojiti? Ponekad nismo sigurni u namjere onoga koji nas osvaja. Zato je u situaciji kada nas netko osvaja, iznad svih tehnika, metoda i lijepih riječi, najvažnije pokušati dokučiti na čemu se temelji osvajanje onoga koji nas želi osvojiti.
O prihvaćanju
Istinsko prihvaćanje samog sebe oslobađa nas od superlativa ljudskog postojanja kako u svemu moramo biti naj-nešto. Ne moramo. I nije nužno za osjećaj sreće da nam postojanje bude superlativno. Istinsko prihvaćanje samog sebe oslobađa od nezadovoljstva i straha da je prosječnost apsolutno pogubna i grešna.
O zluradosti
Zluradost je pokvarenost čovjeka. Ona je nešto dublje od karakternog nedostatka. Jer i zlo nije obična karakterna slabost, nego stanje koje duboko i trajno izobličuje čovjeka. Zluradost se na prvi pogled može učiniti kao nešto bezopasno. Kao simpatična pomisao koja ne može naštetiti čovjeku. Ali čovjeka misli mogu izobličiti. Kao što ga dobre i plemenite misli mogu učiniti boljim. Zlurad osjeća u sebi nadmoć nad bespomoćnim. Osjeća snagu nad onim kojemu je nada i jedini izlaz.
O ravnodušnosti i duši
Ravnodušan. Riječ koja kaže da imamo „ravnu“ dušu. Ravnodušnost je dopuštenje našoj duši da bude u miru sa sobom. Vrijeme kada se duša umiri i počiva u tišini. Dvije su ravnodušnosti. Loša i dobra. Loša ravnodušnost je zabrana koju izričemo svojoj duši. Nasilje nad njom. Kada duša traži da plovi na valovima života, da se pretvori u vjetar, a mi joj ne dopuštamo.
O destrukciji
Destrukcija je neobjašnjiva pojava kada se koristi kao malj kojim se mrvi savršeno. Kao da je destrukcija potreba kojoj se ne možemo othrvati u odnosu prema dobrom i savršenom. Razaranje i uništavanje dobrog i savršenog kojega smo sami mukotrpno i strpljivo gradili i izgradili, teško je racionalno objasniti. Destrukcija koja nastaje kao nagon u, koliko toliko, savršenim uvjetima života iracionalan je fenomen.
