BIBLIJA I SVAĐA

Neki ljudi se naprosto utapaju u bezočnim i besmislenim svađama, a drugi radije šute – valjda upravo da se ne bi utapali kao oni prvi. Stoga jedna smislena i asertivna rasprava predstavlja umijeće koje ljudi kroz život tek trebaju naučiti i usvojiti.

Ovaj tekst predstavlja svojevrsni nastavak onog prethodnog – o Anni Freud i obiteljskom odgoju.

Link na tekst: http://poptheo.org/najvaznija-stvar…ja-po-anni-freud/ ‎

Naime, neki prijatelji koji me redovito prate i nisu bili baš najzadovoljniji sa onim što su tamo pročitali, jer kao jednostavno im je neprihvatljiva teza da je svađa manje-više uvijek stvar neuroze, kao i njezine „samo-prehrane“, odnosno, daljnjeg zaraznog širenja.

Prigovor je svakako u potpunosti prihvatljiv pod vidom da su neke rasprave u životu jednostavno neminovne, te da se stoga i moraju dogoditi, jer prešutjeti problem je pokatkad za međuljudske odnose puno opasnije od onoga prvog – posvađat se.

Stoga ćemo se ovdje pozabaviti nakratko sa specifičnom biblijskom morfologijom svađe koja po sebi može predstavljati i svojevrsnu razrješujuću  sintezu problematike.

Sve bi se dalo jasno predočiti u par crtica:

1. U Bibliji ne postoji izričita zabrana svađe, a neki biblijski tekstovi čak kao da je i potiču. Bog tako u Starom zavjetu opominje proroka Ezekiela da mu je izričita dužnost opominjati bezbožnike, inače će krv bezbožnikovu tražiti iz prorokove ruke (Usp. Ez 33,8), što će reći da pred Božjim licem između neopomenutog grešnika i suzdržanog pravednika, moralna odgovornost leži na ovom drugom (naravno, s obzirom da u starozavjetno vrijeme ateizam ne postoji kao sustavna i raširena pojava, pod bezbožnošću se ovdje prvenstveno misli na grješnost i bezakonje). Kod starozavjetnog proroka Jeremije pronalazimo na još dublju eskalaciju problematike. Jeremija toliko mnogo i učestalo opominje svoje sunarodnjake zbog različitih grijeha i bezakonja da im se on jednostavno činio kao notorni svadljivac (Iš rib – hebr.– čovjek svađe). Zbog toga ga svi preziru, a i on onda sam u skladu s tim proživljava duboku krizu smisla i identiteta (Usp. Jr. 15,10).
2. Ako kažemo da Biblija tolerira neke svađe, to ne znači da ih ona ne pokušava smjestiti u točno zadane okvire, jer Biblija najstrože zabranjuje pogrdne nazive među bližnjima. Tako recimo u petom poglavlju Matejeva evanđelja Isus progovara kao malo kada s toliko strogoće: „Tko bratu rekne `Glupane!`, bit će podvrgnut Vijeću. A tko reče: `Luđače!`, bit će podvrgnut ognju paklenomu“ (5,22). Dakle, o nekim stvarima se u životu neminovno mora raspravljati, ali se pri tome nikako ne smije negativno generalizirati o ljudima. Tu nailazimo na poznatu moralnu maksimu: „Osuditi prijestup, a ne prijestupnika“. Pri tome je važno napomenuti da naznačene negativne generalizacije nisu samo moralno pogrešne, već i logički. Ovdje se izgledno nalazimo na tragu logičke pogrješke kompozicije, unutar koje se svojstvo jednog dijela nastoji pripisati cjelini. Npr., u navedenom konkretnom slučaju netko je nazvan „luđakom“ najvjerojatnije jer se izražavao nekulturno, ili je previše i preglasno pričao, ili jer nije nešto uradio što je trebao, ili je opet uradio nešto što nije trebalo i sl. Mana je mana, i zna svakako biti nezgodna i iritantna, ali to ne znači da je dotična osoba u potpunosti luda. Ovakvim epitetima se svakako ne doprinosi rješavanju problema, nego se on samo dodatno raspiruje.

2a) Posebni problem unutar onoga što mi – pod uobičajeno – nazivamo „svađom“ jesu psovke i kletve, a sama psovka i nije ništa drugo do li jedan od oblika kletve. Psovka predstavlja pokušaj potpune degradacije i odbacivanja protivnika, a ako se u sve to još umiješaju religiozne psovke, tada već govorimo o blasfemiji – inače jednom od najstrašnijih grijeha koje čovjek može počinit. Sv. Pavao apostol na primjer u Poslanici Korinćanima (6,9-10) psovače ubraja među najteže grešnike – za koje na kraju – po njemu – neće biti konačnog spasenja. Stoga bi se već ovdje pouzdano moglo reći da Biblija po sebi dopušta raspravu, ali ne i svađu, odnosno, ne ono što prosječni žitelj Balkana uobičajeno podrazumijeva pod tim pojmom.

3. „Srdite se, ali ne griješite! Sunce nek’ ne zađe nad vašom srdžbom…“ (Ef 4,26).  Pavao ovim riječima iz Poslanice Efežanima na neki način potvrđuje do sada rečeno, ali stavlja također i jedan novi važan naglasak na cjelokupnu problematiku. Kao što nam opravdana rasprava ne bi smjela biti prilikom i opravdanjem za neopravdani grijeh, isto tako, niti jedna rasprava ne bi smjela trajati predugo. Ponajveći problem naših svađa i jest to što one prečesto eskaliraju, pa se kroz neko vrijeme više nitko ni ne sjeća zbog čega su točno iste započele. Razlozi tada više nisu ni važni … važno je zaštiti sebe i devastirati protivnika – i to pod vidikom: što više to bolje. No, vidimo, rasprave po sebi ne bi smjele trajati dugo. Doslovno, ne bi smjele ulaziti u novi dan. Stoga rasprave ne smiju tendirati eskalaciji nego rješavanju konkretnog problema – zbog kojeg su i bile započete.

Zaključak:

Premda se u mnogim pitanjima međusobno razilaze, Biblija i psihologija glede područja rješavanja međuljudskih konflikta pokazuju visoku stopu komplementarnosti. Ono što psihologija danas naziva asertivnim govorom, to manje-više u potpunosti odgovora biblijskom poticaju na raspravu, ali koja se mora odvijati u konstruktivnom duhu, ne nadilazeći pri tome nikada granice međuljudskog poštovanja i uvažavanja.

Vraćajući se malo na samom kraju i prethodnom tekstu, mogli bismo zaključiti da bi odrastanje djece u jednoj potpuno idealnoj obitelji bilo svakako za njih sretno, no takva bi djeca kasnije neminovno imala problema u susretu s realnim svijetom koji i nije baš idealan. Ali što bi onda uistinu bila idealna obitelj? Vjerojatno ona koja ima dosta problema, ali koja ih nastoji ekspeditivno i zajednički rješavati, ne prelazeći pri tome nikada granice međusobnog poštovanja i ljubavi. Valjda bi to ujedno bio i onaj istinski freudovski odgoj za realnost.

U Sarajevu, 3. 4. 2018.

M. B.

Izvor (foto): Blog de lourdes vicente