Osuditi neprijatelja
Ako ništa drugo, smrt zaključuje sve nepravde i podlosti koje u životu preživimo i zaključuje život onoga koji nam te nepravde i podlosti čini. Čini se nevažnim čiji će život smrt ranije zaključiti, naš ili njegov. Ostati kao žrtva tuđe nepravde i podlosti i uživati ostatak života slobodni od progonitelja čini nam se kao pravda.
Smrt je zaključila život našeg progonitelja, neprijatelja, prekinula ga iznenada u njegovoj podlosti i zloći. U prvi mah smatramo da je pravda zadovoljena, nastojimo razumjeti smrt kao posljednje sudište Pravednosti i dobrima i lošima. Ali kad si postavimo pitanje kad će naš neprijatelj ili progonitelj odgovarati za nepravdu i zlo koju je nama učinio, a za koju nikad nije odgovarao ni pred kim, smrt se više ne čini posljednje sudište Pravednosti, nego posljednje utočište Nepravde. Smrt onoga koji nas je progonio, zlostavljao, činio nam zlo se čini kao najveća nepravda koja nam je učinjena, jer ga je smrt krišom i iznenada nepošteno uzela sebi bez da je odgovarao za svoju podlost i svoje zlo. Naš neprijatelj jednom uzet od nas kroz smrt više ne može biti vraćen da mu sudimo i da ga osudimo za počinjeno. Razmišljamo i tome da ga i mrtvog osudimo zbog svega što nam je učinio, dok se u isto vrijeme pitamo zašto to radimo svjesni da on više ne osjeća ni naš gnjev, ni gorčinu, želju za pravdom. Ako ga mrtvog osuđujemo, pa čak i ako to zaslužuje, nemamo zadovoljstva previše takvom osudom, jer mi želimo da on osjeća, bude svjestan naše osude, svjestan svoje krivnje, ali ništa od toga nije moguće. Osuda mrtvog neprijatelja, pa čak i ako je zaslužena je ponekad borba s vjetrenjačama, jer naš neprijatelj ne osjeća više ništa na način na koji bismo mi željeli. U nemogućnosti da ga uskrisimo i osudimo, svoga neprijatelja proklinjemo i tražimo od Boga osudu. Ali i tu smo svjesni da je Bogu i Njegovoj milosti nemoguće odrediti granicu i ograničiti kome i koga će Bog spasiti u zadnji trenutak. Ako je već smrt spasila našeg neprijatelja u zadnji tren od naše pravedne osude i pravednog gnjeva, čini se još većom nepravdom da i sam Bog učini isto. I Bog i smrt su nepravedni, jer nam oduzimaju pravo da sudimo, presudimo i osudimo onoga koji to zaslužuje. I u Bogu pronalazimo neprijatelja ako nam ne dopušta da osudimo svoga zlostavljača, ubojicu, klevetnika… Naša muka, nemogućnost da osudimo onoga koji po svim ljudskim mjerilima zaslužuje biti osuđen utječe na nas, naš život, živote naših bližnjih. Ako smo ostali živi iza svoga neprijatelja, ta muka nas prati nekako kroz cijeli život. Kao da jedva čekamo umrijeti i sresti ga tamo negdje onkraj svega i izvršiti ili barem izreći osudu koju je zaslužio. Ako smo umrli prije svoga neprijatelja, njegov život se čini kao pljuska u lice našim bližnjima, jer kako takav čovjek još uvijek uopće smije biti među živima? Smrt se opet ne čini pravednom, nego izgleda kao krajnje ishodište nepravde. A ako ga (za one koji vjeruju) susretnemo u vječnosti, recimo u raju među svetim i neporočnim dušama, nije li to nepravda najveća od svih koja nam je ikada učinjena? I kad ga susretnemo što ćemo učiniti? Konačno osuditi? Konačno presuditi? Boga osuditi jer mu se smilovao? Čini se da iako sudimo i presuđujemo u zemaljskim stvarima bilo pravedno ili nepravedno, u vječnim stvarima nismo ni suci, ni tužitelji, ni dželati iako bismo to svom dušom željeli biti…, no kad bismo bili i osudili sve one koje smatramo neprijateljima i koje osuđujemo, možda bi naš raj bio pust, a i pitanje je bismo li Svemogućeg zatekli u takvom raju.
U Sarajevu, 3. 9. 2017.
O. J.