Dužnost za veće dobro
Čovjek je često sposoban sebi govoriti da ga nitko i ništa nije vrijedno. Nakon svake, pa i manje, povrede duše sposobni smo sebi reći da smo sebi bitni, da smo sebi najvažniji. Često se povlačimo po tim stazama samoopravdanja. Istina, dobro je da čovjek ima pozitivnu sliku o sebi i poštovanje prema sebi, jer bez toga smo opet nitko i ništa. Ključ nije u tome trebamo li govoriti o postojanju samopoštovanja, već o granici koja dijeli samopoštovanje od bahatosti.
Bahatost ili takozvana arogancija (iz starogrčkog “ὕβρις“ i latinski: arrogantia, superbia) je stav koji precjenjuje vlastitu vrijednost ili vlastite vještine. Potiče i oholost, drskost i prijezirno ponašanje prema drugim ljudima.
Slobodno možemo reći da je bahatost odlična baza za nasilje bilo koje vrste. Kada smo bahati bez imalo grižnje savjesti možemo drugoga „staviti pod svoje noge“. Možemo li ipak tada govoriti o dozi visokog samopoštovanja?
Istina, teško je granice odrediti i sve razabrati i na pravi način razlučiti. I dok gledamo dječje igre, možemo vidjeti koliko je neko dijete bahato i pohlepno. Ako će sebi priskrbiti sve igračke, pa ih čak oteti i od svoga prvog druga, kako bi sebe zadovoljilo, govorimo o ponašanju koje nije poželjno. Htjeli ili ne htjeli moramo paziti na svoje želje, jer neke naše želje, bez obzira što su naše, ipak mogu ući u tuđi vrt.
Kada se to dogodi, tada ne postoji samopoštovanje, samopouzdanje, misao o sebi koja će opravdati tu gorčinu koju drugi čovjek može osjetiti.
Ukoliko smo sposobni reći da nas nitko nije vrijedan i sebi ponavljati da smo sebi najvažniji, vremenom možemo doći u stanje svijesti koje će nam dopustiti da na svojim stazama želja ne vidimo znakove pored puta.
Može žena poželjeti drugoga muškarca i nije isključeno da se to neće dogoditi u njenom životu, a je li opravdano govoriti o samopoštovanju i samopouzdanju ako pri tome ne razmišlja hoće li njena želja ostaviti možda uplakanu djevojku, suprugu, dijete, obitelj?
Dužni smo brinuti o sebi, dužni smo pozitivno misliti o sebi, dužni smo raditi na svojim snovima, ali pri tome ne smijemo zaboraviti znakove pored puta koji će nam reći postoji li neko veće dobro.
Prije nego definiramo granice svoga samopoštovanja odgovorimo sebi na tri ključna pitanja:
- Tko sam ja?
- Što očekujem od sebe?
- Kakav sam?
U odgovorima na ova pitanja isključivo bismo trebali misliti o sebi kao o društvenom biću, jer neće čovjek progovoriti ako boravi s majmunima, naučno dokazano. Nismo jedinke sami za sebe, prije svega smo društvena bića i to nam treba biti smjernica za određivanje definicije svoga samopoštovanja.
Na svome životnom putu, istina, čovjek ima različite uloge. Može biti dijete, unuk, učenik, dečko, suprug, otac, prijatelj, radni kolega, šef itd. Sve su to uloge koje nas izgrađuju i definiraju i shodno ulogama koje nam život dodijeli ili ih mi sami izaberemo, dužni smo prilagoditi svoju sliku o sebi. C. R. Rogers je govorio da se pojam o sebi sastoji od „realnog ja“ i „idealnog ja“, a diskrepancija između ova dva pojma je „vlastito ja“.
Možemo reći da smo ono što je zlatna sredina, a što je u biti i najteže postići, jer bez obzira na sve što jesmo i što bismo htjeli biti, samo smo kap u moru dužnosti za veće dobro.
U Sarajevu, 24. 5. 2017.
B. K.