O snovima, malodušnosti i adaptivnosti
Čovjek se počesto zna prepustiti malodušnosti jer nije sve ispalo kako je on zamislio. Nekad joj se zna u potpunosti predati i godinama, pa čak i decenijama. A od svega toga nema baš ništa. To se moguće događa i zbog toga što u životu nismo primali dovoljno poticaja za fleksibilnost i adaptivnost. Ljudska kultura je prepuna zadrtih junaka koji uporno tjeraju po svome. Ne prilagođavaju se nikomu i ničemu i sve bi prilagodili sebi, no to je tragičan put.
Svi mi imamo svoje snove. Pod ovim ne mislim toliko na ono što izroni na površinu svijesti tijekom spavanja, nego prvenstveno na one dnevne snove, velike planove i maštanja. Ovo je duboko intimno područje i rijetko o tome pričamo. Svjesni smo da su ti snovi smioni i veliki i bojimo se da ne ispadnemo megalomani u očima drugih. Tako nailazimo već na prvu veliku prepreku pred našim snovima. Nerazvijena društva – nažalost poput našeg – ne trpe velika osobna dostignuća; ne trpe čak ni veliku osobnu sreću. Društveni pritisak nas pokušava ugurati u osrednjost pod geslom „’Ta ćeš ti…“? Tako se nerijetko dogodi da veliki snovi budu srezani u samom startu. Ostaju zaglavljeni u nama, a mi zatim najčešće očekujemo da će se ovi ostvariti nekako sami od sebe. Možda se dogodi čudo, a možda se dogodi i to da netko drugi na sebe preuzme našu odgovornost. Zna se ovo dogoditi, i jedno i drugo, ali moramo priznati, poprilično rijetko.
Uvijek ispadne drugačije
Recimo da smo se ipak odvažili slijediti svoje snove. Početni društveni pritisak će s vremenom oslabiti i na kraju uminuti … valja samo biti uporan, jer velike oluje nikad ne traju odveć dugo. No, tu ćemo se onda morati suočiti s drugom velikom preprekom. Naime, stvari na kraju ispadnu uvijek nešto drugačije nego što smo ih izvorno bili isplanirali. To specifično iskustvo svi već imamo, i naravno, ono ne mora biti nužno negativno, nego stvari jednostavno na kraju ispadnu manje ili više drugačije. Treba se recimo prisjetiti nekih svojih očekivanja prije polaska u odabranu školu, na fakultet ili neko željeno putovanje… Na kraju shvatimo za ono što smo mislili da će biti lako, u stvari bude veoma teško, ali isto tako, dogodi se mnogo i nekih dobrih stvari i susreta koje izvorno uopće nismo pretpostavljali.
Zašto se ovo događa? S jedne strane, plaćamo danak našem apstraktnom načinu razmišljanja. Mi svojom glavom nikada ne možemo zahvatiti cjelinu stvarnosti, nego razmišljamo na način da kalkuliramo s nekim datostima koje smatramo bitnim, dok sve ono što smatramo akcidentalnim (sporednim) jednostavno apstrahiramo (odbacujemo, zanemarujemo). Tu treba pridodati i koju logičku pogrešku – malo tko ih nema, ali i ispriječenost tuđih planova. Jer tako to ide s ljudima: nakon početnog malicioznog „’Ta ćeš ti?“, kad shvate da od nas ipak nešto ima, doći će ono „IMT“ – „Ima li mene tu“?
Dodatni razlog distorzije planova bi mogli tražiti u onome što se naziva analogia entis. Za Platona je analogija bila najljepša od svih veza, „ono što povezuje, posreduje, što stvara jedinstvo i povezanost u stvarnosti. Ta sredina dodjeljuje ekstremima pripadno im mjesto i povezuje ih. Analogija je ovdje dakle kozmički strukturalni princip.“[1] No, analogija je po sebi dijalektička veza koja istovremeno podrazumijeva međusobnu sličnost i otuđenje stvari. Jednostavnije rečeno, priroda se služi sličnim stvaralačkim obrascima, ali nikada identičnima! Valjda tu treba tražiti i onu spomenutu čovjekovu imanentnu sposobnost odstupanja, kao i improvizaciju izvornih planova. Mislio si jedno, i naravno da si na kraju napravio nešto drugo – ta nas pomisao uznemirava, međutim, ona je posve prirodna. Čovjek je zapravo jedino biće u prirodi koje počesto inzistira na identičnosti. Voli proizvoditi po kalupu, voli kad se drugi ponašaju upravo onako kako on očekuje, napose, voli kad sve ispadne baš onako kako je on zamislio i ljuti se kad ne ispadne, a kako već rekosmo, obično ne ispadne…
Loši tragični momci
Varijacije unutar ostvarenih planova počesto mogu biti tolike da čovjek zapravo ozbiljno počne sumnjati da li mu se sve to skupa uopće isplatilo? Budisti su otprilike u tom smislu na kraju zaključili kako su želje i snovi glavni izvor bola u našem životu te da je na kraju najpametnije ništa ne željeti. Ustvari, kao jedina legitimna želja na kraju ostaje ona želja za nutarnjim mirom. Međutim, ni nju samu nije tako lako dohvatiti. Odnosno, i potraga za nutarnjim mirom na kraju rezultira nekim nepredviđenim varijacijama – inače, odlično opisano u Hesseovom „Sidarthi“. No, ovo se svakako tiče i ostalih religioznih i duhovnih nacrta. Kuda god krenuli morat ćemo se nositi s varijacijama, iznenađenjima i nepredviđenim situacijama. Reklo bi se, ništa strašno ukoliko je čovjek dovoljno fleksibilan, adaptivan i otvorena duha.
O potonjemu svjedoči i cjelokupna evolucionistička ostavština. U dalekoj prošlosti „braća“ sisavci su dugo živjeli u sjeni kršnih dinosaurusa. Stoga su se većinom skrivali od njih po gustim šumama i grmlju. No, kad je prije 65 milijuna godina golemi asteroid tresnuo kod meksičkog Yucatána, pravila igre su se preko noći promijenila. Više nije važilo tko je veći i jači nego tko se bolje adaptira na iznimno teške postapokaliptične životne uvjete i okolnosti, a tu su se sisavci pokazali iznimno boljima, i zato smo danas tu gdje jesmo, dok dinosauruse, tj. ono što je ostalo od njih, tu i tamo znanstvenici danas malo po potrebi sastružu sa stijena … za muzeja da se nađe …
I to bi se onda uvijek trebalo imati na umu: svakodnevnica počesto pripada siledžijama i nasilnicima, no sveukupni pobjednici povijesti jesu oni fleksibilni i adaptivni.
Čovjek se počesto zna prepustiti malodušnosti jer nije sve ispalo kako je on zamislio. Nekad joj se zna u potpunosti predati i godinama, pa čak i decenijama. A od svega toga nema baš ništa. To se moguće događa i zbog toga što u životu nismo primali dovoljno poticaja za fleksibilnost i adaptivnost. Ljudska kultura je prepuna zadrtih junaka koji uporno tjeraju po svome. Ne prilagođavaju se nikomu i ničemu i sve bi prilagodili sebi, no to je tragičan put. Ako si želimo dobro, onda uvijek moramo raditi na obuzdavanju malodušnosti te na jačanju adaptivnog i fleksibilnog razmišljanja i raspoloženja.
U Sarajevu, 23. 5. 2017.
M. B.
[1] W. KASPER, Bog Isusa Krista, Đakovo, UPT, 1994., 155.