O zaboravu

Najviše bi voljeli kad bismo mogli izbrisali dio svoga pamćenja ne prepuštajući ništa zaboravu, jer i zaborav je zapravo oblik pamćenja koji se povremeno javlja i budi, podsjećajući nas da smo mi ljudi jedina bića koja zapravo ne mogu zaboraviti.

Zaborav je polagano i svjesno nestajanje protiv kojega se bunimo i borimo. Spomenici su naša pobuna protiv zaborava, način da kažemo vremenu kako ga možemo pobijediti. Spomenici su naš pokušaj da kažemo vremenu da nas ostavi na miru, jer kroz spomenike želimo reći vremenu da ne zaboravljamo jedni druge. Kada vidimo ili promatramo bilo koji spomenik, što zapravo vidimo ako ne naš pokušaj da se nosimo sa zaboravom onih kojih više nema i da se nosimo sa vlastitim strahom da ćemo i mi jednog dana biti zaboravljeni. Svijet u kojem se krećemo puno brže zaboravlja nego neka prethodna vremena i stoljeća. Nekada se određene događaje pamtilo, prenosilo i usmeno i pismeno da bi ih se sačuvalo od zaborava.

Loše pamćenje    

Ne volimo pamtiti zle događaje i ljude i time što ih ne pamtimo nastojimo ubrzati njihov zaborav i takvima ne želimo stavljati bilo kakve spomenike. Ne želimo da nas podsjećaju na ono što su nam učinili i njihovo postojanje živi samo u onim trenutcima kada mislimo sa strahom, tjeskobom, pa i mržnjom na njih. Najviše bi voljeli kad bismo mogli izbrisali dio svoga pamćenja ne prepuštajući ništa zaboravu, jer i zaborav je zapravo oblik pamćenja koji se povremeno javlja i budi podsjećajući nas da smo mi ljudi jedina bića koja zapravo ne mogu zaboraviti. Ponekad bi nam bilo dobro biti nešto poput kompjutera, imati mogućnost za kompletno brisanje sustava i svih programa i instaliranje potpuno novog sustava s novim programima bez ikakvih tragova staroga, pogotovo ako je stari sustav opterećen lošim pamćenjima.

Međutim, ako bi to bilo moguće za nas da se možemo svakih nekoliko godina resetirati sa potpuno novim pamćenjima ili barem samo onim dobrima brišući ona loša i zla, bi li bili sposobni shvatiti i svoju osobnu prošlost i prošlost društva ozbiljno nastojeći učiti iz naših zlih iskustava koja proizvode zatim loša i tjeskobna pamćenja i zaborave? Ako bismo brisali samo loša i zla iskustva ostavljajući samo ona dobra, ne bi li nas to učinilo pomalo neosjetljivima na recimo patnje i stradanja drugih?

Možemo razumjeti patnju i stradanje i tjeskobu drugoga zato jer čuvamo pamćenje na slična iskustva koja smo prošli te iako ponekad mislimo da je najbolje takva iskustva ne samo prepustiti zaboravu, nego ih potpuno – ako je moguće – izbrisati iz pamćenja, ona su – koliko god bilo bolno prisjećati ih se – vrijedna iskustva kojima otvaramo prostor empatije za razumijevanje zlog i lošeg iskustva koje je drugi prošao.

Neopterećenost zaboravom

Danas zaboravljamo događaje od jučer, zaboravljamo ljude koje smo upoznali, previše je stvari, događaja, ljudi da bismo ih sve pamtili i ne trudimo se pamtiti, zaborav je postao način življenja i stil života. Nije da ne bismo htjeli pamtiti, pogotovo ona dobra i radosna iskustva, nego zaborav više nije svjesna odluka. Kao da više ne odlučujemo svjesno zaboraviti ono što ne želimo pamtiti … zaborav je za nas nešto što više ne primjećujemo kao nešto što se događa, nešto na što ne obraćamo pažnju.

U toj neopterećenosti zaboravom polako je nestao i strah i tjeskoba da smo zaboravili druge i da će i drugi nas jednom zaboraviti. Možda zato nekad ne volimo vidjeti spomenike. Iako su spomenici naš način da kažemo kako ne zaboravljamo nikoga, povremeno se radije od njih sklanjamo jer nas podsjete nevjerojatnom snagom da smo možda zaboravili druge ljude, svoje bližnje, prijatelje i da će i nas sutra drugi, naši bližnji također zaboraviti, prolazeći pored nas kao pored spomenika, ponekad, da se podsjete da su nas zaboravili ili da se podsjete na to da će i oni biti zaboravljeni.

Umjesto zaključka

Zaborav je sastavni dio naše egzistencije, mi zaboravljamo druge ljude i drugi zaboravljaju nas. Zato se ne trebamo plašiti spomenika, oni nas podsjećaju na nešto što je normalno u ljudskom postojanju, a to je da je prošlost i zaborav sastavni dio našeg života. Spomenik je samo podsjetnik na to, ali i znak prkosa i nade da ipak neke važne ljude i događaje iz našeg života nećemo i nismo voljni prepustiti zaboravu te da ti ljudi i događaji kroz spomenike žive među nama i s nama.

U Sarajevu, 11. 5. 2017.

O. J.