Nasilje i jezik

Fenomen nasilja uvijek uključuje i jezik kojim ga se zahvaća, i ovisno o jeziku kojim mu se pristupa nasilje uvijek ostaje na neki način između dvije objašnjavajuće jezične strukture, one koja ga nastoji objektivno zahvatiti, shvatiti i time potpuno objasniti i one koja ga ne zahvaća objektivno, ostavljajući time fenomen nasilja kao nešto misteriozno o čemu se stalno i uvijek treba pitati i promišljati.

Proceduralno-predstavljajući jezik je pokušaj objektivizacije određenog fenomena, prvo prema unaprijed određenoj proceduri, a drugo prema unaprijed objektivno zacrtanoj slici što određeni fenomen objektivno jest prema dotičnom jeziku. Jezici prirodnih znanosti su proceduralno-predstavljajući jer imaju vlastitu sliku stvarnosti kojom se bave i promatraju je prema unaprijed zadanoj proceduri. Svojevremeno je biheviorizam u psihologiji bio jedna vrsta takvog jezika koja je čovjeka predstavljala kao životinju, pri tom slijedeći proceduru biološke znanosti pri objašnjenju samog čovjeka. Privlačnost proceduralno-predstavljajućih jezika sastoji se u njihovoj jasnoći i preciznosti jer ostavljaju dojam da je sve rečeno o određenoj stvari ne samo točno u znanstvenom smislu, nego prije svega stječe se dojam da je dano objašnjenje apsolutno i kompletno i da ne ostaje ništa izvan takva jezika što bi se trebalo objasniti.

Vojni i medijski jezik

U ovom kontekstu možemo spomenuti dva specifična jezika koji govore na sebi svojstvene načine o nasilju. Prvi jezik je vojni jezik. Vojni jezik u svom izričaju teži objektivizaciji stvarnosti nasilja prije svega specifičnom izražajnom strukturom. Tako se slučajno ubijeni i nevini civili nazivaju kolateralnom štetom, rat koji u sebi snagom vlastitih principa nosi sa sobom ubijanje, zločine i pustoš naziva preventivnim djelovanjem, ograničenim konfliktom, sukobom visokog ili niskog intenziteta, a vojnik ili cijela vojska nisu ljudske osobe nego ljudski resursi, a strahotna moć oružja koja je kadra posijati toliko nasilja naziva se vojnom tehnologijom. Vojni jezik rečenicu koju bi stvarno formulirali na sljedeći način: „u ratu punom nasilja i ubijanja gdje se pokazuje zastrašujuća moć oružja čije su žrtve nevini ljudi“ će formulirati na sljedeći način: „u preventivnom djelovanju vojnom tehnologijom događaju se kolateralne štete“. Samo formulacija jedne rečenice potpuno uklanja snagu i moć jezika kada se govori o nasilju, ali i pokazuje nevjerojatnu transformacijsku snagu vojničkog jezika objektivizacijom fenomena kojega generički nazivamo nasilje. Ovaj predstavljajući segment militantnog jezika je izuzetno moćan i zastupljen i u javnoj sferi.

Druga dimenzija vojnog jezika, njegova procedura sastoji se prije svega od zapovjednog lanca, izvršavanja zapovijedi i odgovornosti za izvršene ili neizvršene naredbe. Procedura se ne bavi pitanjem samog nasilja, što je ono, odakle dolazi, koji su mu uzroci, nego prije svega unutar proceduralno-predstavljajućeg pristupa čak i kroz promjenu upotrebe jezičnih termina nasilje se niti istražuje niti propituje, nego se promatra kao objektivni substrat o kojemu se može govoriti samo unutar vojnog jezika terminima poput kolateralne štete ili preventivnog djelovanja, čime veliki dio pitanja o nasilju, u što je uključeno i pitanje zla ostaje po strani.

Drugi jezik koji je proceduralno-predstavljajući je medijski jezik. Njegova procedura je nužno objektivna, jer sam jezik i oni koji njime govore zahtijevaju da ono što se prenosi, a to je da informacija bude oslobođena bilo čega što će oslabiti objektivnost same informacije kao i njezinu istinitost. Medijski jezik stoga donoseći informaciju, nastoji donijeti objektivnu istinu onakva kakva ona jest i to je procedura medijskog jezika. Puno je teže sa predstavljajućim segmentom medijskog jezika, jer pitanje predstavljajućeg jezika je pitanje kako opisujemo određenu stvarnost, predmet i pomoću koje i kakve slike. Medijski jezik bi i u predstavljajućem djelu trebao biti također informacijski i objektivan, i standardna formulacija proceduralno-predstavljajućeg jezika u medijima je formuliran na sljedeći način: Sinoć u 22.00 N.N. ubio N.N. iz vatrenog oružja. Na taj način se postiže maksimum procedure i maksimum predstave, a to je u oba slučaja maksimalna informacijska objektivizacija događaja u čijem temelju stoji nasilje jedne osobe nad drugom. Ako bi medijski jezik težio apsolutnom proceduralno-predstavljajućem pristupu fenomenu nasilja, onda s jedne strane imali bismo uvijek točnu, faktičnu i istinitu informaciju o događaju nasilja, ali samo nasilje kao fenomen također bi ostalo po strani, što znači da medijski jezik ne bi trebao ili ne bi mogao imati bilo kakvu sliku o tome što je nasilje, nego se samo baviti njegovom informacijskom objektivizacijom.

Vojni jezik i medijski jezik kao proceduralno-predstavljajući jezici s jedne strane imaju svoju snagu, moć i privlačnost jer nas stavljaju u položaj objektivnih promatrača fenomena nasilja gdje nasilje, a s njime i povezano pitanje zla za nas prestaje biti misteriozno i tajanstveno, zapravo prestaje biti pitanje uopće i postaje na neki način objekt promatranja. Naše promatranje i shvaćanje fenomena nasilja uglavnom postaje neka vrsta objekta od kojega se objektivno sklanjamo i kako bi rekao Thomas Nagel „pogledom niotkuda“ ga promatramo, ne više kao nešto neobično, nešto o čemu se treba pitati, nego kao objekt, informaciju, zaboravljajući pri tom snažan utjecaj koji proceduralno-predstavljajući jezik kojim nam se govori o nasilju ima na nas, jer nasilje pretvara u objekt promatranja, a ne problematičnu stvarnost koja nam postavlja nezgodna i ozbiljna pitanja.

Konstitutivno-ekspresivni jezik

S druge strane možemo govoriti o konstitutivno-ekspresivnim jezicima, jezicima koji su s jedne strane svojim izričajima kadri utemeljiti određenu stvarnost, a s druge strane svojim ekspresivnim potencijalom mogu uvijek izreći nešto novo o stvarnosti o kojoj govore. Tu prije svega susrećemo jezik umjetnosti, književnosti, poezije, religije, uopćeno onoga što zovemo kulturom. Konstitutivno-ekspresivni jezik može imati više slojeva, a u isto vrijeme biti jedan jedinstveni jezik. Kao primjer možemo ovdje navesti religiozni jezik kršćanstva koji ne uključuje samo teološki jezik kao objektivni izričaj kršćanske poruke i istina, nego i umjetnost, glazbu, književnost koje su se nadahnjivale kršćanstvom. Naravno, jezik jedne kulture je zapravo u punom smislu te riječi konstitutivno-ekspresivni jezik, koji zahvaća više slojeva odjednom, stoga kada govorimo o Zapadnoj kulturi govorimo o jednom takvom jeziku koji ima više različitih slojeva. Na koji način konstitutivno-ekspresivni jezik govori o nasilju, je li on teži objektivizaciji fenomena nasilja? Kao ogledni primjer takvog pristupa, koji ni na koji način niti iscrpljuje niti rješava pitanje fenomena nasilja, možemo se ukratko osvrnuti na biblijsku Knjigu o Jobu. Prije svega knjiga o Jobu nije pisana ni vojničkim ni medijskim jezikom, nego jezikom umjetnosti, prozom. Pisana je u specifičnoj semitskoj kulturnoj sredini, i pisana je religioznim jezikom, govoreći o Bogu i Satanu. Knjiga o Jobu ni na koji način čini se ne objašnjava objektivno fenomen nasilja kojeg Satan izvršava nad Jobom. Nije pisana informacijski, ali svejedno nastoji dati određena objašnjenja fenomena nasilja ali kroz jednu sasvim drugačiju sliku i jedan sasvim drugačiji jezik. Medijskim jezikom fenomen nasilja u knjizi o Jobu bi mogao biti formuliran ovako. Zamislimo knjigu o Jobu kao novinarski izvještaj o sukobu između Boga i Satana. Bog (godište nepoznato), i Satan (godište nepoznato, ali poznato Bogu) su se sukobili oko Joba (godište poznato redakciji) prema kojem je dogovoreno da Satan ne može oduzeti život Jobu, ali može Joba testirati. Testiranje će trajati nekoliko mjeseci, pri tom će Satan imati na raspolaganju sve potrebne instrumente, Bog je obećao da će biti neutralan. O samom dogovoru između Satana i Boga, Job nije obaviješten. Ili recimo vojnički jezik. Napadač (Satan) je u taktičkom pristupu konfliktu s nadmoćnijim suparnikom (Bog) izgubio neka važna područja konflikta (Jobov život) ali je zadržao mogućnost djelovanja na nekim drugim taktičkim područjima (Jobovo vlasništvo), kako bi se nakon završenog djelovanja mogao podnijeti točan izvještaj o stanju na terenu. Naravno, ovo bi moglo sve biti istinito u informacijskom i objektivnom smislu, međutim je li ovakvo karikiranje na kraju objašnjava išta o fenomenu samog nasilja? S druge strane konstitutivno-ekspresivni jezik knjige o Jobu koji uključuje religiozni, umjetnički, književni, kulturološki jezični izričaj pitanje nasilja ne tretira i ne može nikada tretirati kao informacijski objektivnu stvarnost, nego kao uvijek tajanstven i misteriozan fenomen koji se nikada do kraja ne može možda objasniti, ali koji kao fenomen izrečen ovakvim jezikom čovjeku na neki način postavlja pitanja o nasilju, o zlu, i o samom čovjeku. Fenomen nasilja – dakle – uvijek uključuje i jezik kojim ga se zahvaća, i ovisno o jeziku kojim mu se pristupa nasilje uvijek ostaje na neki način između dvije objašnjavajuće jezične strukture, one koja ga nastoji objektivno zahvatiti, shvatiti i time potpuno objasniti i one koja ga ne zahvaća objektivno, ostavljajući time fenomen nasilja kao nešto misteriozno o čemu se stalno i uvijek treba pitati i promišljati.

U Sarajevu, 21. 3. 2017.

O. J.