O srdžbi
Srdita čovjeka ponekad zamišljamo kao nekoga niskog rasta, prijetećeg pogleda pomalo uvjereni da je uvijek istinita rečenica kako se u malim bocama otrov čuva uvjereni pogrešno da su svi ljudi niskog rasta automatizmom srditi zbog nedostatka visine kao da se srde na zvijezde što nisu narasli dovoljno kao neki drugi ljudi. Kao da ljudi visoki rastom i blaga pogleda nisu sposobni za srdžbu. Teško je odgonetnuti, ako ćemo gledati od čovjeka do čovjeka, tko je po prirodi od njih sklon srdžbi i što je srdžba jer izgled čovjeka i srdžba često nisu ni u kakvom međusobnom odnosu i mogu zavesti na krivi zaključak o izgledu čovjeka i njegovom odnosu prema srdžbi. Možda je bolje makar i nesavršeno pokušati reći što bi bila srdžba bez obzira može li se ona odnositi na pojedinog čovjeka ili ne može.
Neka iskustva se mogu opisati kao odsutnosti pa ako bi hrabrost bila odsutnost kukavičluka, onda bi se srdžba mogla zamisliti kao odsutnost strpljivosti i umjerenosti. Iz ovog opisa ponekad psiholozi zaključuju kako su pojedini ljudi koji su neumjereni u nekim užitcima kao što su hrana, piće, novac i slično negdje duboko u sebi ljudi puni srdžbe. Neka iskustva se mogu opisati i kao punina nečega pa bi se posljedično i agresivnost i nasilje bez razloga i razumskog utemeljenja mogla zamisliti kao punina srdžbe. Srdžbu bi onda mogli opisati i kao gubitak samokontrole tamo gdje bi je trebalo biti. U religioznom shvaćanju srdžba ili srditost je jedan od grijeha iako se paradoksalno barem u kršćanstvu pojavljuje i srdžba kao Božji atribut. Uz ove opće ideje o srdžbi, ovdje se treba podsjetiti na dva oblika srdžbe koji u mnogočemu određuju i naše međuljudske odnose kako međusobno jednih prema drugima tako i između određenih ljudskih zajednica.
U odnosu prema drugom čovjeku postoji individualna srdžba, nesposobnost da u datom trenutku budemo umjereni, racionalni, postoji odsutnost strpljivosti u našem aktivnom ponašanju prema drugom čovjeku gdje iz određenog razloga drugog čovjeka vrijeđamo, povrijedimo, udarimo. Ukoliko smo sposobni nakon izljeva srdžbe prema čovjeku pokazati vlastitu žalost i kajanje zbog učinjenog, onda je naša individualna srdžba trenutna i nema svoje vlastito pamćenje i trajanje nego eksplodira bez mogućnosti da je stavimo pod kontrolu. Ali postoji jedan daleko opasniji i za sve pojedinačne odnose lošiji oblik srdžbe, individualna srdžba koja pamti i koja se kasnije javlja kao mržnja. Kada smo u stanju srdžbe prema drugom, događa se da svoju srdžbu konzerviramo i čuvamo za neku bolju priliku i vrijeme kada ćemo drugom moći napraviti više štete nego da to učinimo sada. U srdžbi kada nekoga uvrijedimo odmah i na licu mjesta ima šanse da shvatimo pogrešku i pokajemo se za učinjeno zlo, ali kad srdžbu konzerviramo u sebi kao budući izvor našeg ponašanja prema drugom, ta srdžba pretvorit će se u mržnju, a sljedeći naš potez bit će osveta. Može se reći onda da je recimo srdžba koju pamtimo, a nismo je učinili konzervirana mržnja koja će eksplodirati kao osveta jednog dana u odnosu prema drugom.
Kada bračni par u naletu srdžbe razmijeni međusobne uvrede odmah i na licu mjesta, uvijek postoji mogućnost brzog pomirenja i priznanja krivice jer to je individualna srdžba koja ne pamti nego odmah gubi kontrolu nad sobom i traži zadovoljštinu. Ali kada bračni par u naletu srdžbe ne razmijeni nikakve uvrede nego se svatko zatvori u svoju šutnju, nastaje srdžba koja pamti i koja će se s vremenom u svakom od njih konzervirati kao mržnja koja će jednog dana kada se nešto bude činilo prerasti u osvetu. Srdžba koja pamti nije ništa drugo nego konzervacija mržnje u čovjeku koja se u praktičnom vrijeđanju, udaranju i zlostavljanju drugog javlja kao osveta. Na ovaj način moguće je reći kako onaj koji se osvećuje je onaj koji mrzi, a razlog i osvete i mržnje leži u srdžbi koja pamti uvredu, udarac, povredu.
Srdžbu bismo mogli opisati još na dva načina. Srdžba koja ne pamti je srdžba koja iako stvara loše posljedice, ne generira ni mržnju ni osvetu. Srdžba koja ne pamti može generirati trenutne uvrede, ružne riječi, udarac, ali neće generirati osjećaj da se jednog dana za nečiji sarkazam prema meni osvetim prebijanjem tog čovjeka na mrtvo ime. Srdžba koja ne pamti ponekad je pravedna, ponekad nije. Ponekad je pravedno biti srdit na drugoga kad procijenimo da nešto nije dobro kao kad vam netko slaže da nije pijan i sjedne za volan da vas odveze kući i time ugrozi i sebe i vas. Iako ste sretno stigli kući, srdžba je opravdana u takvom trenutku. Ponekad nije pravedno biti srdit kada na nečiju šalu na vaš račun odgovorite salvom uvreda i udaraca. Ali u oba slučaja srdžba koja ne pamti neće otići dalje od ozbiljnog upozorenja pijancu koji vas je vozio i od uvreda onome koji je ispričao šalu na vaš račun. Čak postoji mogućnost za ispriku i traženje oproštenja.
Sa srdžbom koja pamti stvari uvijek stoje drugačije jer srdžba koja pamti na kraju nikada neće biti pravedna jer srdžba koja pamti uvijek preuveličava razlog same sebe. Kao kada netko ispriča šalu na vaš račun, možete se držati srdžbe koja pamti koja će se s vremenom pretvoriti u mržnju i jednog ćete dana u osvetničkom pohodu možda na mrtvo ime prebiti palicom čovjeka koji je prije nekoliko mjeseci ispričao šalu na vaš račun. I vjerovat ćete da ste imali svako pravo biti srditi i prebiti ga palicom do smrti, nesvjesni da je srdžba koja pamti preko mržnje dovela vas do osvetničkog čina koji daleko nadilazi uvredu koja vam je nanesena. Ako se šala na vaš račun može smatrati uvredom koja zaslužuje prebijanje palicom na mrtvo ime. Zato je srdžba koja pamti i pretvara se u konzerviranu mržnju čiji je osveta konačan ishod pogubna jer ona nikad neće odgovarati stvarnom odnosu pravedne srdžbe i nanesene uvrede. Srdžba koja pamti uvredu je srdžba koja uvijek kao po nekom zakonu pretjeruje u tumačenju uvrede i prelazi dopuštene granice. I dok to svi drugi vide, jedino onaj koji je opterećen srdžbom koja pamti ne vidi pretjeranost u prebijanju palicom onoga koji je ispričao šalu na njegov račun.
Na sličan način se ponaša i ono što možemo nazvati kolektivnom srdžbom. Postoji kolektivna srdžba koja ne pamti kao kad se dvije navijačke skupine sukobe poslije ili prije neke utakmice, ali ta srdžba završava onog trenutka kada sudac označi zviždukom kraj meča. Još se nije dogodilo da dvije navijačke skupine nastave nekakav oblik rata godinama nakon međusobnog navijačkog sukoba pomoću oružja i ubijanja. Sve što se dogodi u kolektivnoj srdžbi koja ne pamti događa se sada i odmah i uvijek postoji mogućnost isprike i oproštenja kao kad se pripadnici dviju različitih navijačkih skupina nakon meča i žestokog sukoba nađu zajedno na trgu ili baru zajednički slaveći i pjevajući.
Kolektivna srdžba koja pamti kao i u slučaju individualne srdžbe koja pamti je daleko pogubnija i opasnija. I ona je kao srdžba koja pamti sposobna samu sebe konzervirati u oblik mržnje i eksplodirati kao osveta desetljećima i stoljećima nakon što je uvreda nanesena. I kao po nekom zakonu reakcija kolektivne srdžbe koja pamti a koja se sada javlja kao konzervirana mržnja i prijeti da se osveti je uvijek nesrazmjerna uvredi koja je nanesena. U pojedinačnom ljudskom životu ubojstva i premlaćivanja i sakaćenja su često manifestacija srdžbe koja pamti nešto što se davno dogodilo, odgovor na uvredu koja nije bila tako velika da bi se zbog nje ubilo ili premlatilo ili osakatilo kao kad ostanemo šokirani činom u kojem je čovjek ubio ili osakatio drugog čovjeka jer je ovaj prije nekoliko mjeseci ili godina nešto krivo izjavio ili krivo ga pogledao.
U kolektivnim ljudskim životima, u zajednicama ratovi, genocidi, masovna ubojstva, masovna silovanja i razaranja su manifestacija kolektivne srdžbe koja pamti uvredu jedne zajednice prema drugoj, kao kada zbog recimo stradanja nekoliko desetaka ljudi jedne zajednice dođe do genocida nad grupom druge zajednice. Srdžba koja pamti je, kako to primjećuje Peter Sloterdijk u svojem genijalnom uratku Srdžba i vrijeme, jedan od glavnih motora i energija koja pokreće mnoge povijesne događaje kao skriveni mehanizam koji stoji iza mnogih revolucija, ratova i genocida kao vječni perpetuum mobile u kojem se samo smjenjuju agresor i žrtva, napadač i napadnuti, ugnjetavač i ugnjeteni gdje srdžba koja pamti kao konzervirana mržnja uvijek prijeti da i nakon stoljeća tišine, strpljivosti i umjerenosti eksplodira kao osveta na pozornici svjetske povijesti ostavljajući iza sebe ruševine i žrtve kako pojedinačne tako i kolektivne i to može trajati stoljećima jer srdžba koja pamti ne mora biti uvijek tek iracionalna reakcija na trenutnu uvredu, nego ona se može pretvoriti u projekt onim što Sloterdijk opisuje kao kultura mržnje.
I ono što plaši i o čemu Sloterdijk napominje svoje čitatelje jest da srdžba koja pamti i besmislenom životu i pojedinca i grupe može dati novi iako poguban i zloćudan smisao i svrhu, ili kako to Sloterdijk primjećuje, onaj tko u sebi nosi čvrstu namjeru da se osvećuje siguran je od problema traženja smisla.
Ne događa li se u našim pojedinačnim međuljudskim odnosima da često živimo još samo zato jer u sebi nosimo srdžbu koja pamti, konzerviranu mržnju koju ćemo jednog dana drugome pokazati kroz osvetu kao jedini smisao i svrhu života jer za pojedine među nama i srdžba koja pamti kao uništavajuća svrha, smisao bolji je od bilo kakvog drugog smisla i svrhe vlastitog života. Ima ih koji žive samo kroz srdžbu koja pamti, mogućnost da jednog dana svoju konzerviranu mržnju u obliku osvete usmjere na drugoga. Ali kako to Sloterdijk ističe, veliki je problem kad srdžba koja pamti dođe do svog kraja jer ona uvijek ima i svoj početak, jer tek onda počinje pravi besmisao i gubitak smisla života kada se potroši i posljednja konzerva konzervirane mržnje prema drugom.
U Sarajevu, 28. 3. 2018.
O. J.
Izvor (foto): 123rf.com