Historija Boga

U ovom tekstu ćemo pokušati na sažet način predstaviti inače poprilično opsežno djelo engleske autorice Karen Armstrong iz 2003.: „Historija Boga”. U maniri komparativne religije autorica poduzima poprilično ambiciozan korak nastojeći sagledati ukratko cjelokupnu povijest čovjekovog pitanja o Bogu.

Bilo da ste posvećeni vjernik ili odbijajući ateist, morate se složiti da su religije, a općenito velike monoteističke tradicije oblikovale ljudsku povijest.

Međutim, za samu autoricu veza između religije, s jedne strane, i svijeta, s druge strane, je izrazito  dvostrana, što će reći da je religija nesumnjivo utjecala na svijet, ali i svijet na religiju. Pod potonjim se osobito misli na utjecaj antičke filozofije, kao i na povijesne periode egzila tijekom kojih su se religije silom prilika miješale sa utjecajima stranih kultura i mišljenja. U posebnu kategoriju izvršitelja utjecaja na religiju spadaju i neki istaknuti pojedinci unutar samih religija (teolozi, mistici, sveci, mudraci…) koji su svojim razmišljanjem i djelovanjem ostavili neizbrisiv pečat na cjelokupnu pojavnost pripadajuće im religije.

Mnogostruke konceptualizacije Boga

Što je za vas Bog? Prije svega Stvoritelj, netko Svemoćan ili možda ipak nekakva difuzna Duhovna Sveprisutnost? Autorica ističe da različite konceptualizacije Boga postoje već tisućama godina, stoga ona svoje teološko putovanje započinje na drevnom Bliskom Istoku prije 14.000 godina gdje su paganska plemena iznjedrila različita božanstva već prema vlastitom poimanju i osjećaju.

Sljedeću važnu etapu susrećemo u Mezopotamiji, kolijevci zapadne civilizacije, čije drevno društvo rađa već i neke razvijene religijske oblike. Ljudi drevne Mezopotamije doživljavaju svoje društvo kao vrlo krhko i nestabilno, stoga štuju božanstva čija je moć i zadaća suprotstavljat se destruktivnim i kaotičnim silama koje neprestance prijete svekolikom prirodnom i društvenom poretku. U tom kontekstu, babilonski mit o stvaranju Enuma Elish govori o porijeklu prvih bogova koji su izbjegli iz primordijalne pustoši. Ova božanstva su bila povezivana s vodom, zemljom i nebom. Pri tome se smatralo da je babilonski bog zaštitnik – Marduk stvorio ljudsku vrstu miješajući zemaljsku prašinu sa svojom krvi. Iz toga je proizlazilo da su ljudi polubožanske prirode.

No, jedna semitska grupa će se po svojim vjerskim uvjerenjima ipak znatno izdvojiti od drugih. Izraelci, koji su se smatrali potomcima Abrahamovim, a ime dobili po njegovu unuku Jakovu, kasnije prozvanim Izraelom, štovali su božanstvo koje je dijelilo mnoge osobine s paganskim bogom  Višnjim (El Elyon), ali nešto se pri tome ipak znatno razlikovalo: Izraelci su pokazivali snažnu tendenciju da štuju samo jednog boga, a što i nije bilo baš u onom općeprihvaćenom paganskom duhu toga vremena. Ipak, za tog jednog i jedinog Boga Biblija koristi različita imena. U hebrejskoj Bibliji Starog zavjeta najčešće se pojavljuju dva imena: Jahve i Elohim. Ovo prvo za Izraelce je bilo osobito sveto jer su smatrali da je to Božje ime koje je Mojsiju objavio sam Bog. Upravo zbog te posebnosti za Židove sve do dana današnjeg izgovaranje ovog svetog imena predstavlja nemalu nelagodu. Radije se samo naklone ili umjesto Jahve kažu Elohim. To bi ujedno bio i teološki razlog zašto je u mlađim slojevima Starog zavjeta prevladalo spomenuto “Elohim” namjesto Jahve. S druge strane, liberalni istraživači smatraju kako se ovdje radilo o dva prastara različita božanstva koja su se naknadno stopila oko izraelske ekskluzivno monoteističke ideje.

Ljubomorni Bog

Premda je izvorno štovan kao Bog otaca (Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev) i Bog rata (Bog nad vojskama), Izraelci će s vremenom otkrivati i brojne druge Jahvine osobine koje će ga definitivno kvalitativno izdvojiti od drugih bogova. Na tom putu će osobitu ulogu imati proročki pokret. Oni su se deklarirali kao svojevrsni glasnogovornici Božji. Tako će s vremenom rasti svijest o Jahvinoj svetosti, pravednosti i miroljubljivosti. Za razliku od drugih bogova koji su kroz mitološke prikaze opisivani kao oni koji se stalno oko nečega i protiv nekoga bore, Jahve je predstavljen kao suvereni svemogući vladar čija misao spontano prelazi u djelo. Osim toga, Jahve se opisuje kao Bog koji se osobno objavljuje smrtnicima, što za paganske bogove i nije bilo svojstveno. Također, u biblijskom kontekstu vrlo rano se javlja i svijest o Božjoj transcendenciji. Jahve je Onaj bitno drugi i drugačiji. Istovremeno blizak, ali i krajnje dalek. On nije antropomorfno božanstvo po prikazu vrlo slično ljudima. Naprotiv, Njega je uopće zabranjeno prikazivati na ljudski način. Njegova moć je nesputana i ne da se ograničiti i vezati za neki određeni lik i mjesto. Dok su paganska božanstva “preferirala” vrhove velikih grandioznih planina (Olimp, Ande, Himalaji, planina Fuji u Japanu itd.), dotle je Jahve istovremeno bio posvuda i nigdje. Možda i ključna osobina Jahvina bila je ta da je On prikazivan kao ljubomorni Bog. Nije podnosio nikakvih drugih bogova, i čovjeka je tražio samo za sebe. Ovo će dovesti do toga da Izraelci prije svih drugih naroda postanu ekskluzivni, čisti monoteisti. U kontekstu čovjekovog stvaranja, Biblija je isticala još jednu jedinstvenu Jahvinu značajku. Za razliku od poganskih božanstava, Jahve stvara čovjeka kao vrhunac svoga božanskog stvaralaštva, tako da ovdje dolazi do izražaja čovjekovo jedinstveno dostojanstvo. On ovdje nije tek usputno stvorenje ili nekakav božanski referent za prljave i teške poslove, nego vrlo posebno stvorenje s kojim Bog ima velike planove. Prodor antičke kulture i misli u židovski svijet (otprilike 3. st. pr. Kr.) dovest će do nekih dodatnih teoloških pomaka i pojašnjenja. Jahve se sada opisuje i kao mudri Bog, te dodatno jača svijest o njegovoj transcendenciji. Aristotelov filozofski koncept je vidio Boga kao nepokretnog pokretača, što je govorilo u prilog Boga koji je, filozofskim rječnikom rečeno, prvenstveno svršni (finalni), a ne djelatni uzrok stvaranja. Jednostavnije rečeno, ovo bi značilo da je Bog prije svega temelj svekolike stvarnosti, a ne nebeski tutor koji odozgo na sve pažljivo motri i stalno se nešto i nekome miješa.

Isusova slika o Bogu

Neki bi danas rekli da Isus iz Nazareta i nije ništa posebno novo rekao što već prije njega nije izrekao veliki židovski rabin Hilel Stariji: Čovjekoljublje kao suština zakona i bogoštovlja, te zlatno pravilo – “Ne čini drugom, što ne želiš da drugi tebi čini.” Tome možda govori u prilog i povijesna činjenica da su se kršćanstvo i judaizam službeno razišli tek pedesetak godina nakon Isusovog (zemaljskog) života. Isusovi apostoli i učenici su sve do tada i dalje išli u židovski hram, molili se i prinosili žrtve kako to inače rade svi Židovi. Možda se u svemu ovome radilo tek o različitim naglascima. Isus je rado isticao one benevolentne i ljubezne aspekte Božjeg bića. Puno mu je bliža bila ona slika Boga – Oca od slike Boga – suca. Ipak, ako se bolje pogleda, puno toga je već od početka bilo bitno drugačije u svezi Isusa iz Nazareta. U dobi od oko tridesetak godina kreće sa svojim javnim poslanjem. Obilazi galilejska sela i gradove naviještajući skori dolazak Kraljevstva Božjeg. Bilo je nešto posebno u njegovom nastupu, glasu i pojavi. Mnogi Izraelci počinju u njemu viđati obećanog mesiju, no istovremeno neki njegovi postupci i kritične izjave bude sumnju i ljutnju kod službenih vjerskih autoriteta. Ovaj spor će nadalje tinjati da bi se oko tri godine kasnije dogodio potpuni šok za Isusove pristalice i simpatizere. U Jeruzalemu biva uhapšen i ekspresno osuđen kao najgori buntovnik i bogohulitelj, te ga razapinju uoči blagdana Pashe skupa s dvojicom drugih razbojnika. Međutim, već koji dan kasnije, njegovi učenici počinju svjedočiti da je Isus ustao od mrtvih i činilo se da su njihova vjera, hrabrost i entuzijazam postali jači nego ikad prije.

Pavlov pečat

U situaciji nagle Isusove smrti, a zatim i čudesnih uskrsnih ukazanja izgledno se ponajbolje snašao novopečeni apostol Pavao. Ovaj Taržanin je inače malo prije toga stigao u Jeruzalem po pozivu velikog svećenika kako bi pomogao oko razbijanja novonastale kršćanske sljedbe koju su židovski poglavari u tom trenutku očito doživljavali kao odmetnutu, heterodoksnu židovsku sektu. Međutim, nakon što se po vlastitom kazivanju i sam bio susreo sa uskrslim Kristom, Pavao se takoreći preko noći promeće u najgorljivijeg kršćanskog misionara, te u prvog i ujedno najvažnijeg teologa Crkve. Isusovoj smrti na križu pripisuje univerzalni žrtveno-otkupiteljski karakter, te razvija teologiju Isusovog bogo-sinovstva. Sa ovim će ideja o Bogu biti radikalno redefinirana. Od politeističkog mnoštva, preko židovskog ekskluzivno jednog i jedincatog Boga, ovdje se stiže do trojedinog Boga. Dakle, ovdje se ne radi o triteizmu kako to neki i danas pokušavaju ustvrditi, nego o složenom konceptu jednog Boga u trima osobama: Ocu, Sinu i Duhu Svetomu. Oko ovog pitanja će i među samim kršćanima u narednim stoljećima biti mnogo prijepora. Neki će više isticati Isusovo čovještvo, oni drugi više njegovo božanstvo, a kristološki nauk će na koncu biti tek usklađen u četvrtom stoljeću, na ekumenskim saborima u Niceji i Carigradu. Bilo kako bilo, apostol Pavao je bio i ostao na neki način duboko kontraverzna ličnost; za kršćane kao onaj koji je zaslužan za manje-više sve, za one ostale kao netko tko je kriv za sve, a osobito za to jer je navodno iskrivio izvorni Isusov nauk.

Vrlo adaptivna religija

Kršćanstvo će se od malog vjerskog pokreta s periferije Rimskog carstva poprilično brzo proširiti diljem cijelog naseljenog svijeta toga vremena. Nakon tri stoljeća osporavanja i progonstava, početkom četvrtog stoljeća konačno i jedan rimski car postaje kršćaninom. Car Konstantin daje  kršćanstvu dugo žuđenu slobodu djelovanja, a s tim će doći i brojne druge beneficije, tako da će već krajem četvrtog stoljeća kršćanstvo biti proglašeno službenom rimskom religijom. Ovaj period je kršćanstvu pružio brojne prilike ali i izazove. U filozofsko-teološkom smislu bilo je potrebno mnoge kršćanske ideje pomiriti sa antičkim načinom mišljenja. Na primjer, pored već spomenute ideje Trojedinog Boga, za antički način razmišljanja se spornim činio i nauk o božanskom “stvaranju iz ničega”. Naime, antički filozofi su smatrali kako iz ničega može jedino nastati ništa, osim toga, Aristotel je antičkom svijetu dosta uspješno nametnuo ideju o vječitom kozmosu bez početka. U prevladavanju ovih razlika posebno će se istaći Sv. Augustin na Zapadu, kao i tzv. Oci Kapadočani na Istoku (Bazilije Veliki, Grgur iz Nise i Grgur Nazijanski). Autorica za potonju trojicu tvrdi da je njihova teologija Trojedinog Boga po sebi više skrivanje nego razotkrivanje. Na taj način su nastojali sačuvati ovaj sveti pojam od suvišnih i štetnih ljudskih antropomorfizama, te ga prekriti velom tajne.

U svakom slučaju, kršćanstvo će se u naznačenom periodu pokazati poprilično adaptivnom religijom. Bilo je kadro asimilirati u sebe brojne nove elemente, pa čak i one koji su se prethodno naspram njega činili potpuno nespojivima, a ipak je u svemu tome na kraju opstajalo kao svoje i jedinstveno.

Islam – potpuno predanje Bogu

Muhamed Ibn Abdulah rođen je 570 godine poslije Krista u Meki, današnja Saudijska Arabija. Muslimani ga obično pišu kao Muhamd a. s. (alejhis-selam – arap. Mir Božji bio s njim). Meka je u Muhamedovo vrijeme bila važno ekonomsko središte zbog tzv. Puta tamjana koji se protezao od arapskog poluotoka sve do Egipta. No, Meka je istovremeno bila i veliko središte politeističkog idolopoklonstva koje je u to vrijeme među Arapima bilo izrazito prošireno. Muhameda je to žalostilo. Bio je odan ideji jednog vrhovnog Boga, među Arapima znanog kao Allah. Zbog svega toga rado se povlačio od vreve Meke u umirujuću osamu. Po islamskoj predaji, jedne takve noći, sedme u mjesecu Ramadanu, ukazuje mu se anđeo Gabrijel (Džibril) koji ga pozva da “recitira”. Tom zgodom, Gabrijel mu je prenio prvih pet redaka Kur’ana. Sa stanovišta islama, Muhamed nije stvorio neku novu religiju nego je samo restaurirao prastari izvorni monoteizam. S druge strane, kršćani i židovi su istu ipak doživljavali kao sasvim novu vjeru, tako da na koncu među ovim tradicijama postoje brojne poveznice i sličnosti, ali također i razlike kao i brojna neriješena pitanja.

U središtu Muhamedovog nauka leži ideja čovjekovog potpunog predanja Bogu. Muhamed je već od samog početka pozivao na odbacivanje idolopoklonstva te na suzdržavanje od gomilanja bogatstva. Nit’ jedno nit’ drugo se nikako nije svidjelo bogatim trgovcima iz Meke, pa tako za Muhameda počinje istinska i opasna pustolovina koja će ga odvesti do progonstva u Medinu, pa sve do njegovog trijumfalnog povratka nazad.

U narednim stoljećima će doći do ekspanzije arapskog svijeta koji se kroz ratna osvajanja proširio diljem Bliskog Istoka. Na tom putu, Arapi će svakako svugdje ostvarivati svoj utjecaj, međutim, istovremeno su se i sami upoznavali s brojnim novim idejama i konceptima. U devetom stoljeću će naznačena sinteza mišljenja dovesti do pravog procvata filozofije, znanosti i umjetnosti unutar islamskog svijeta. U ovom kontekstu se spominje Faylasufs, specifična islamska filozofija sa snažnim utjecajem aristotelizma. Naime, islamski učenjaci tog vremena su naprosto bili oduševljeni Aristotelovom filozofijom, osobito s njegovom logičkom dedukcijom dokazivanja Božje opstojnosti. Međutim, da bi pristajanje bilo potpuno, morali su nadvladati i neka očita doktrinarna razmimoilaženja. Aristotelov “Bog” je bio potpuno transcedentan. On jest bio prvi pokretač i uzrok svijeta, ali nije se miješao u zemaljske stvari niti se objavljivao smrtnicima. Stoga se islamski filozofi okreću promatranju vidljivog svijeta kako bi bolje apsolvirali njegovu vezu s Bogom, a sve ovo će dovesti do pravog procvata matematike, astronomije kao i brojnih drugih znanosti.

Misticizam

Autorica primjećuje kako su tri velike monoteističke religije sa sobom donijele jednu sliku poprilično osobnog Boga. Židovi i kršćani bi rekli da Bog stvara, održava i sudi; istovremeno voli, ali i kažnjava. Muslimani slično tome vele da Bog vidi, čuje i sudi. Međutim, pri tome je zanimljivo da sve tri religije pored one svoje dominantne i uobičajene struje donose i stanovitu mističnu tradiciju. U islamu je to sufizam, u judaizmu kabala, a u kršćanstvu recimo krug nastao oko njemačkog dominikanca Meistera Eckhardta. Svaki od spomenutih misticizama donosi nešto drugačiju sliku Boga iz ponešto drugačije vjerske prakse nego što je ona uobičajena. Kako već kod koga, u misticizmu do izražaja dolaze meditacija, kontemplacija, pronicanje u dubinu simbolizama. Misticizam često podrazumijeva i neke alternativne tehnike disanja kojima se postižu promijenjena stanja svijesti. Stoga je izvan samog misticizma i teško opisati čemu on vodi. Ovdje se čovjek i ne susreće toliko s jednom jasnom i predefiniranom slikom Boga, nego se više radi o postizanju snažnih iskustava prožimanja, jedinstva, nadahnuća, nutarnjeg iscjeljenja i posvemašnjeg mira.

Nevolje i prilike Novog vijeka

Petnaesto i šesnaesto stoljeće će se pokazati stresnim za sve tri monoteističke religije, no iz svega toga će se roditi i neke nove prilike. Židovi u ovom periodu bivaju protjerani iz Španjolske. Novi egzil će potaknuti i jedno novo duhovno usmjerenje, takozvanu safed kabalu. Ona je nastojala na dislokaciju gledati kao na nešto pozitivno, kao na samu suštinu pobožnosti, jer naime, sam judaizam i jest stasao tijekom onog povijesnog izlaska Izraelaca iz Egipta.

S druge strane, u isto vrijeme, u kršćanskoj Europi se događa reformacija, koja će podijeliti Europu na katolički Jug i protestantski sjever. Vođa reformacije, odmetnuti katolički redovnik Martin Luther po sebi je težio obnovi kršćanstva na temeljima jednostavne i žive apostolske vjere i prakse. U fokus dolaze pojmovi Pisma, vjere i milosti. Njegov pristaša, a kasnije i oponent Johann Calvin će više staviti naglasak na reorganizaciju ekonomskog i političkog života, što će doprinijeti  stvaranju jednog hiperproduktivnog, tehnicističkog Zapada kakvog danas poznajemo.

U isto vrijeme, u muslimanskom svijetu se zaoštravaju neki sukobi na temelju stare islamske podjele suniti/šijiti. Početkom 16. stoljeća azerski vladar Šah Ismail će proširiti svoju vlast na velike dijelove današnjeg Iraka i Irana, pri čemu će prisiljavati šije da postanu njegovim podanicima.

Od prosvjetiteljstva do naših dana 

Prosvjetiteljstvo nije odbacilo Boga kako se često veli, ali jest odbacilo onu Njegovu tradicionalnu predodžbu. S jedne strane, neki su preferirali onog Boga prirode koji je identičan cjelokupnosti stvarnosti (panteizam). S druge strane, još se više operiralo s Bogom koji stoji iza prirodnih zakona, ali koji se po sebi ne bavi poviješću i sudbinama ljudi (deizam). Tradicionalna vjera je u zapadnom svijetu tako bila skoro u potpunosti prognana iz javne sfere života, te svedena na privatnu stvar. Stare filozofije, koje su do ne tako davno bile službenice religije sada su na neki način postale njezine gospodarice.

U devetnaestom stoljeću doći će do jačanja doktrinarnog ateizma, s tim kako autorica ističe, ateizam u suštini i nije potpuno nijekanje Boga nego njegova radikalno drugačija interpretacija. Prvak doktrinarnog ateizma, Ludwig Feuerbach je ideju Boga posmatrao jednostavno kao čovjekovu projekciju. Više nije vrijedilo ono biblijsko “i stvori Bog čovjeka”, odsad je vrijedilo “stvori čovjek Boga”. Feuerbach je držao da je Bog nastao tako što je čovjek svoje najbolje osobine projicirao na Njega, i sad je kao bilo vrijeme da čovjek te osobine vrati sam sebi, odnosno, da ih postane svjestan.  Dakle, nova slika Boga je u suštini bila nova slika emancipiranog čovjeka, sa izoštrenim sluhom prema vlastitom dignitetu i individualizmu. Istovremeno, i islamski svijet će pretrpiti krizu koja se prvenstveno ogledala u slabljenju Osmanskog carstva, a zatim i kroz njegovu potpunu sekularizaciju u modernu Tursku pod vodstvom Mustafe Kemala Ataturka.

U dvadesetom stoljeću se jako puno toga izdogađalo. Između ostalog, Jean Paul Sartre je pokušao nadomjestiti ideju Boga idejom humanizma, smatrajući da čovjek samo po njemu može postati istinski čovjek. Židovski filozof Hans Jonas je nakon užasa holokausta doveo u pitanje samu ideju Božje svemoći, jer po njemu jedan svemoćni Bog jednostavno ne bi dopustio toliko stradavanje svojih vjernika. S druge strane, feministice će dovesti u pitanje koncept jednog “muškog” Boga koji je svojstven svim tradicionalnim monoteizmima.

Neki bi danas slavodobitno rekli da je tradicionalna slika Boga, barem na Zapadu, u potpunosti nadvladana. Međutim, to i ne mora nužno biti tako. Jer, kako autorica ističe, potreba za Bogom i dalje postoji, baš kao i potreba za smislom jer cijela historija pitanja o Bogu i nije ništa drugo nego povijest čovjekove potrage za smislom i svrhom života. Ljudi ne vole osjećaj praznine i nečim će ga uvijek pokušati ispuniti i zakrpiti. Stoga se i ovo naše vrijeme može shvatiti kao vrijeme novog preispitivanja pitanja o Bogu.

U Sarajevu, 24. 4. 2019.

S engleskog preveo i uredio Mario Bernadić

Izvor (foto): 123rf.com