O zaboravu i zaboravljanju

Biti čovjekom se ne može kroz zaboraviti. Zaboraviti tko sam značilo bi izgubiti neki dio sebe. Identitet koji nas čini onim kako doživljavamo sebe i interpretiramo svijet u kojem živimo. Dok je zaboravljanje proces koji se kreće od gubitka i ponovnog pronalaženja sebe i svijeta oko sebe, zaborav može postati trajno iskustvo. Ima zaborava koje nastojimo ostvariti. Borimo se protiv vlastitih sjećanja i uspomena u pokušaju da izbrišemo dio sebe. Većina zaborava se ne može ostvariti. Potiskujemo ono čega se ne želimo sjećati, ali ne uspijevamo. Svaki neuspješan pokušaj zaborava rezultira novim proživljavanjem iskustva kojega se ne možemo osloboditi. Nestali doživljaj vraća se kao živa i stvarna slika pred našim očima. Lako zaboravljamo dobro. Nevjerojatno je teško zaboraviti zlo. Pretrpljeno zlo je ono koje ne biva žrtvom zaborava. Ono se rastače i pretače u nama u bezbroj nijansi emotivnih stanja i naglih oživljavanja sjećanja do mjere fizičke boli koju povremeno trpimo i podnosimo. Izgleda da ne možemo izabrati zaborav. Kao da nam sloboda ne može pomoći u pokušaju da zaboravimo. Može li se čovjek suočiti s zaboravom kao što se suočava sa stvarnošću? Kako se suočiti s onim čega više nema ili je poput niti paučine ili svile i prvi dodir i dah ga prekida? Može li nam biti određeno što možemo i smijemo zaboraviti, a što ne smijemo? Nije li na kraju sve prepušteno nama? Nije li naša osobna odluka presudna? Zaborav je stanje. Stanje uma i duha. Stanje sjećanja i pamćenja. Postići zaborav znači dosegnuti stanje. Nema više nikakvog procesa koji bi se trebao događati. Ono što se u nama događa su pokušaji kojima se nosimo s nečim čvrstim u nama. Stabilnim i nepromjenjivim. Neobjašnjivost zaborava je u njegovom nezaboravljanju. Paradoks da iako ga zovemo zaboravom, on ne zaboravlja nego se sjeća onoga čega se želi sjetiti i pamti ono što odluči pamtiti. Zaborav je usmjeren protiv samog sebe. Željom kojom nastojimo zaboraviti razvijamo sve življa i jasnija sjećanja i pamćenja. Reći sebi želim zaboraviti biva identično onomu ne želim se sjećati, ali se svega sjećam. Zaborav se doima kao prokletstvo. Stavlja nas pred pitanje: može li čovjek istinski zaboraviti? Ako se nešto ili netko neko vrijeme izbriše iz našeg sjećanja, je li to zaborav? Ako više ne pamtimo detalje daleke prošlosti, je li to zaborav? Možda nikad ništa ne zaboravljamo. Nijedan, pa ni najmanji detalj onoga u nama što je utkano u našu svijest i samosvijest. Skriveno je ispod površine i potisnuto da ne smeta. Da ne plaši. Prekriveno plaštevima šutnje i tišine. Dok zaboravljanje možemo razumjeti jer ga svakodnevno proživljavamo i umijemo objasniti kao kratku vremensku prazninu između dva događaja, koje bez velikih poteškoća uspijevamo povezati, zaborav pripada drugoj sferi našeg postojanja. Prije će biti da nikad ništa ne zaboravljamo. Ako ne možemo dozvati u sjećanje događaj, lice, zvuk, tijelo, oblik, ne znamo je li se zaborav stvarno dogodio. Naša pretpostavka se ne može dokazati oslanjanjem na pamćenje, sjećanje i uspomenu. Niti njihovim gubitkom. Istinski zaboraviti je potpuno i dokraja izbrisati dio sebe bez mogućnosti ponovnog vraćanja onoga što je nestalo. Ništa na kraju ne nestaje. Dobro koje brzo zaboravljamo. Zlo koje dugovječno pamtimo. Negdje i dalje sve živi i postoji u nama. Nije riječ o mjestu, kao da bi u nama postojao fizički prostor prikupljanja, slaganja i brisanja iako se čini da je to naša iskonska ljudska struktura. Više je riječ o nečemu što je u nas čvršće i dublje utkano poput samog postojanja. Nije onda neobično ustvrditi kako je sam čovjek zaborav. Ja sam zaborav. Nesmiljena i bespoštedna borba sa sobom, nastojanje da se ako je moguće izgubi, izbriše ili odreže samog sebe od ostatka svog bića. To je zaboravljanje. Sposobnost da od vremena do vremena nešto ili nekoga izgubimo i zagubimo. Mogućnost da se povremeno odvojimo od sebe između događaja. Zaboravljanje je proces povremenog pisanja i brisanja svijesti i samosvijesti. Zaborav kao vječno brisanje, trajno uklanjanje i nestajanje nešto je nemoguće i neizvedivo. Zaboravljanje je ono što nam se događa i ono što činimo, dok stvarni zaborav ostaje isključivo u prostoru sanjanja kako možemo vječno i zauvijek nešto ili nekoga izbrisati, kako zajedno s nama sve može zauvijek nestati. Ništa i nitko ne nestaje jer se ništa ne može zaboraviti. Imamo zaboravljanje kao nezaslužen dar, kao utješna spoznaja da još uvijek ne moramo živjeti i susresti se sa svim onim što nam se dogodilo i ima dogoditi. Bez zaboravljanja bilo bi nemoguće živjeti. Zaborav ostaje nedosanjani san. Nitko ne zna zašto je to tako s nama. Zašto nismo drugačiji. I zaborav ostaje misterij. Tajna. Udaljen od procesa zaboravljanja. Neobjašnjivo koje još nitko nije istinski i stvarno odgonetnuo. Zaborav nema objašnjenja. Labirint u kojem se ne snalazimo, čak i onda kada se nalazi u nama ništa manje nije težak i opasan za hodati. Nitko ne zna što će u sebi u konačnici pronaći, misleći da je otišlo u zaborav.

U Sarajevu 12. 7. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: thomaseder