O moći

Nekontrolirana moć je oblik zaborava. Zaboraviti sebe. Zaboraviti druge. Imati moć i biti nad drugima i iznad njih isto je što i zaboraviti da su i oni ljudi. Moć želi biti jedno beskonačno sada. Beskrajna i vječna sadašnjost. Ona nema nikakva odnosa prema prošlosti. Prema pamćenju. Prema sjećanju. Moć ne trpi nikakvo podsjećanje. Onaj koji se dočepa moći brzo zaboravlja odakle je. Zaboravlja tko je. Zaboravlja ljude koji su mu pomogli. Onaj koji se dočepa moći s lakoćom uklanja jedne da bi uzeo druge. U njemu ne egzistira ništa osim potrebe da postoji sadašnjost koja isključivo pripada njemu. U njegovom umu nema prostora za misao o usponu do moći kao i o budućem padu. Moć briše jednako i prošlost i budućnost. Ona ne može biti učiteljica života. Ali zna se poslužiti čovjekom kada ga treba poučiti zlu. Ona je poput nezahvalnosti. Kao što nezahvalan čovjek ne želi priznati zasluge drugih tako ni moć ne priznaje postojanje ičega drugog osim nje same. Ona privlači one koji su je gladni jer kao da može zaustaviti vrijeme. Zamrznuti ga. Zato i onaj kojemu se moć preda da bi ga obuzela kao nekoga tko je opsjednut umisli da je sve odjednom stalo. Nema kretanja. Prije njega nije postojalo ništa. Poslije njega ničega neće biti. On je istinski uvjeren tako opsjednut da je vrijeme zaista stalo. On upravlja vremenom. Onaj koji je opsjednut od strane moći mrzi jednakom žestinom i prošlost i mogućnost budućnosti jer ovo dvoje naznačuju da je postojalo i da bi moglo postojati i nešto drugo osim njega. Moć ništa ne tolerira. Nikakvo postojanje. Osim same sebe. Ona i onaj kojega je zaposjela su identični. I on jednako mrzi sve osim sebe i prema svima je nepovjerljiv i spreman je odreći su svih njih bez razmišljanja. Zaposjednut moću ne trpi nikoga. Čak ni nemoćne i one koji ga nikako ne mogu ugroziti. Zaposjednut moću zadovoljan bi bio isključivo istrebljenjem. I o njemu mašta. Nemoćni. Slabi. Krivi. Jaki. Nevini. Svejedno je. Kao što moć ne pravi razliku između dobra i zla, nego ih oboje jednako mrzi kao prijetnju i smetnju i zaposjednut moću jednako mrzi sve ljude. Ne pravi razliku između zlih i dobrih, krivih i nevinih, jakih i slabih. Jednakom žestinom mrzi i ne podnosi ni jedne ni druge. U tome je izvitoperenost svake nekontrolirane moći i nastojanja da je se posjeduje. U tome je ružnoća i odvratnost svake jedne takve moći. Što ne pravi razliku. Ne zanimaju ju zasluge, nagrade i kazne. Jednako su joj svi mrski. Zaborav je sličan moći, ali nije joj identičan. Zaborav ne pravi razliku i sve poravnava i učini jednakim. Ali zaborav dopušta prošlost. Sjećanja. Pamćenja. Uspomene. Jer to dopušta, može se razlikovati zle i dobre, nevine i krive, slabe i jake. Kada to ne bi dopuštao, ne bi bio zaborav, nego apsolutno zlo. Zaborav dopušta oprez prema budućnosti. Rezerviranost. Distancu. Potrebu da se uči iz prošlog. Zaborav je ravnodušan i dopušta da sve postoji. Dovoljno je ravnodušan da nam prepusti da sami odlučujemo tko je bio kriv, a tko nije, tko je bio jak, a tko je bio slab. Nekontrolirana moć je izvitopereni zaborav. Zli zaborav. Perverzan. Oduran. Odvratan. Groteskan. Morbidan. Ne dopušta da postoji išta drugo osim ove sadašnjosti koja je nezajažljiva borba za posjedovanje moći. Nekontrolirana moć mrzi svaki zaborav koji dopušta da se sjećamo, da pamtimo, da učimo i budemo oprezni s onim što nam dolazi u susret. Nekontrolirana moć je sramotan zaborav. Bestidan. Čak i zločinački jer ne da nikomu i ničemu da postoji i živi barem kao zaborav i kao nešto što je već odavno mrtvo. Nekontrolirana moć ukida čak i mrtve i njihovo postojanje. Nekontrolirana moć i onaj njome zaposjednut mogu se pretvoriti u zločin protiv nas, nešto nepodnošljivo što nas iskonski mrzi samo jer se sjećamo i pamtimo. Zaposjednut nekontroliranom moću i ona sama su apsolutni zaborav. Trenutak kada se čovječnost i ljudskost opasno naginju preko ruba trajnog njihovog prestanka i nestanka. Nekontrolirana moć i onaj njome zaposjednut su neoprostiv zločin nad razlikom koju svaki zaborav dopušta. Razlikom između učinjenog dobra i učinjenog zla, razlikom između jakih i slabih, razlikom između krivih i nevinih. I najgora moguća perverzija koju nekontrolirana moć i onaj kojega je zaposjela jest njihova tvrdnja i uvjerenje da nema nikakve razlike jer nema ni zaborava, ni prošlosti ni budućnosti. Postoji tek njihovo zločinačko sada koje ne priznaje ništa drugo osim svog vlastitog postojanja i neutažive želje da istrijebi ako je moguće svaki zaborav koji se sjeća, koji pamti i koji čuva uspomene.

U Sarajevu 22. 3. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright:  prazis