By Mario Bernadić 22 siječnja, 2021 Granična pitanja Mario Bernadić 1 Comment

STRAH OD GLUPOSTI

Zašto je današnjem čovjeku često draže da je zločest nego glup?

Kaže se da za muškarca nema veće uvrede od onoga da je „glup”, kao i za ženu kad čuje da je „luda”. Ovdje se pitamo zašto je to tako? Zar je ovo dvoje gore od onoga da smo, ne daj Bože, zločesti? Izgleda da stvarno jest, barem za današnje vrijeme. Tako poneko čak napiše i knjigu: „Loš, kakav želim da budem”. Ali nitko nikad do sada nije poduzeo tako nešto glede gluposti i ludosti. Takvog priznanja se izgledno još uvijek svi boje…

Višestruke inteligencije i višestruke gluposti

Danas znamo, i to kao znanstveno pouzdano, da je pitanje osobne inteligencije znatno složenije od onoga paušalnog suda da je netko jednostavno pametan ili ne. Howard Gardner je još prije četrdesetak godina, kroz svoje „Okvire uma” ustvrdio kako dosadašnji testovi inteligencije ne uzimaju u obzir pun opseg ljudske inteligencije, te da u konačnici svi imamo svoje snage i slabosti koje oblikuju različite dimenzije višestruke inteligencije. Predočimo si u ovom smislu recimo priprostog majstora koji s frapantnom točnošću otklanja komplicirane kvarove (tehnička inteligencija), ili polupismenog nogometaša s nevjerojatnim osjećajem za igru (sportska i prostorna inteligencija), ili opet onog neukog ciganina koji je usprkos svemu tome istinski glazbeni genij (glazbena inteligencija). Dakle, Gardnerovo istraživanje je u tom smislu optimistično, ukoliko pronalazi da su inteligencije višestruke, te da manje-više svaki čovjek na taj način ima svoj specifični dar. No, isto tako, Gardnerovo istraživanje se može uzeti i kao otrežnjujuće realistično, i to ukoliko iznalazi da i oni najpametniji među ljudima ne moraju biti baš u svemu pametni. Dapače, u nekim sferama svoga života i rada pokatkada se mogu pokazati izričito glupima. Stoga se ovdje pitamo zbog čega se ljudi danas toliko boje etikete gluposti, ukoliko već svi pokatkad i sebi i drugima uspijevamo priznati da smo u nekoj situaciji ispali glupavi?

Kako je panj postao stupidus?

Premda se u latinskom za glupana češće govorilo stultus, s vremenom će -a osobito s obzirom na prijenos u moderne jezike – prevladati onaj drugi izraz stupidus. Stupidus zanimljivo izvorno i nije označavao glupana, nego nekoga tko je zapanjen, zabezeknut, zatečen, koji je zbog nečega postao ukočen, obamro, nijem. Kako je onda zapanjeni stupidus postao glupan? Pa analogija je izgledno i više nego očita. Predočimo si nekoga nemuštog, nerječitog, nadasve sporomislećeg lika. Ili opet onog posve prostodušnog kojem i nije stalo da se nešto zauzme za sebe, premda bi možda čak to i mogao. Korak dalje, životno iskustvo očito je nalagalo da je i prvog i drugog bilo posve lako izrugati, prevariti, ali i optužiti za bilo što. Tako se s vremenom unutar rimskog teatra standardizirao lik stupidusa kao nekoga tko je dežurni krivac za sve i svašta. Možda upravo u naznačenoj antičkoj konstelaciji i treba tražiti razlog sadašnjeg straha od gluposti. Panično se bojimo jednog takvog etiketiranja jer ne želimo biti metom poruge, još manje lažnog optuživanja, pa ni onog nazovi dobrohotnog javnog sažaljenja i oplakivanja. Stoga čak i ako smo ponekad stvarno glupi, radije forsiramo ono da smo pametni … pa kako znamo i umijemo. A sve rečeno manje-više vrijedi i za onu ludost s početka…

Pohvala gluposti, ali i ludosti…

Nakon doba prosvjetiteljstva, romantičarska misao s početka XIX. st. nerijetko je kazivala hvalu ljudskoj gluposti i ludosti. Naspram prosvijećene mudrosti koja se u realnim životnim srazovima počesto pokazivala odveć distanciranom, opreznom i plašljivom, glupost i ludost su se činile odvažnima, životnima i nadasve otpornim na razočarenja. No, odatle ujedno proizlazi da jedna istinska mudrost onda neminovno mora računati s glupošću i ludošću, možda čak i više nego s pameću i normalnošću. Slično stajalište će kasnije dijeliti i C. G. Jung koji u svojim „Alkemijskim studijama” konstatira kako je glupost majka mudrosti, a pamet nikada. Što će reći da je za životnu mudrost poticajnije ono kad ispadnemo glupima, nego ono kad ispadnemo pametnima.

Michael Foucalt također se može svrstati među one koji su konstruktivno pristupali fenomenologiji gluposti. U svojem „Jeziku, protu-memoriji i praksi” on polazi od toga kako su čak i veliki mislioci u svojim znamenitim djelima iznosili gluposti, i to čini se, „kad god im se za to pružala prilika”. Suženi vidici, nedovoljno utemeljeni stavovi, djelomične istine i nadasve „pseći bijes”, ljudska perverzija i slijepa mržnja. Međutim, po Foucaultu sve to ipak ne znači da im je trud bio posve uzaludan. On je mišljenja doduše kako nas isključivo kategorično razmišljanje vodi ka nezabludivoj istini, međutim u tom slučaju bi se sve svelo na ono jednolično i isto. Stoga se glupost nanovo mora vezati za ono što naše artikulirane kategorije isključuju, i to kako bi se povratila „različitost razlika”. Drugim riječima, svijet utemeljen isključivo na istinosnim kategorijama bi kudikamo bio skladnije mjesto za život, no onda bi moguće sve bilo: „da”, „ne” i „možda”. Nasuprot tome, ljudska glupost je ono što svim našim pričama i brigama pridodaje bespotrebni ali nesumnjivo šarmantni volumen, kolorit, uzbuđenje i nijansu.

Bonhoefferov prigovor

Slično kao i Walter Pitkin desetak godina prije njega, Dietrich Bonhoeffer će, ali ovaj put iz nacističkih okova, doći do spoznaje da je glupost definitivno najveće društveno zlo, veće čak i od samog zla. Jer dok se zlo nekim slučajem još uvijek moglo obratiti ili barem urušiti u vlastitoj pakosti, za glupost je važilo da je nepobjediva i neuništiva, postojana onkraj svih razumskih argumenata i dobrih htijenja. Bonhoeffer pri tome nije ciljao na bilo koju glupost, nego na onu vrlo specifičnu. Jer dok se na vrhu nacističkog ledenog brijega nalazio Hitlerov zli genij, dvije stepenice ispod njega su se vrzmali likovi poput Adolfa Eichmanna i Josefa Kramera – apsolutno odani i napola inteligentni aparatčici koji su do zadnjeg daha svoga života prostodušno i ponešto zbunjeno tvrdili kako su oni samo obavljali svoju dužnost. Da, ovo ipak izgledno najopasnija forma ljudske gluposti, gluposti lišene bilo kakve romantike ili šarma; gluposti neosviještenog i neodgovornog građanstva koje je spremno sve primiti zdravo za gotovo i bez ikakvog priziva savjesti obavljati svoju dužnost ma kakva ona bila.

U Sarajevu 22. 1. 2021.

M. B.

Izvori:

Howard GARDNER, Frames of Mind : The Theory of Multiple Intelligences, Basic Books, 2011.
https://en.wikipedia.org/wiki/Stupidity (Stanje: 22. 1. 2021.).
Michel FOUCALT, Language, Counter-Memory, Practice, Cornell Paperbacks, 1980.
Dietrich BONHOEFFER, Otpor i predanje, KS Zagreb, 1974.