Fenomenologija lova: Jedan neobičan pogled na ljudsko biće!

Često slušamo kako bez boli nema dobitka, kao i da bez rizika nema zabave… No, da li je to uistinu zadnja riječ o čovjekovom zadovoljstvu i uspjehu?

Umjetničko izražavanje gornjeg paleolitika (100.000 god. pr. Kr. do 10.000 god. pr. Kr.) odvijalo se uglavnom na dva kolosijeka: dok se kiparstvo pretežito bavilo stvaranjem tzv. Venera – zdepastih ženskih kipića prenaglašenih oblina, slikarstvo je radije donosilo prizore iz lova. Zidovi pećina su se tako detaljno ukrašavali prikazima jelena, bizona, mamuta, nosoroga, konja i drugih – mahom – krupnijih životinja. Nerijetko se na tim slikama pojavljuje i lovac – čovjek. Međutim, za razliku od životinja njega se prikazuje površno i apstraktno, bez jasnih statusnih i spolnih obilježja. Uz čovjeka je gotovo uvijek i njegovo oružje, a počesto i pas kao vjerni pratitelj i pomoćnik u lovu.

Sve ove slike imaju jednu zanimljivu poveznicu. Naime, situirane su mahom u vrlo dubokim spiljama, na hladnim i mračnim mjestima, gdje čovjek izgledno nije stanovao. Tako cijela stvar poprima sakralne i ritualne značajke. Većina autora smatra da se ovdje radilo o svojevrsnom magijskom izražavanju naših predaka. Crtajući životinje prije lova, čovjek je pokušavao na mističan način zagospodariti i ovladati njima, kako bi mu sam lov na koncu bio sretniji i uspješniji.

Velik plijen, još veći rizik!

Kako već rekosmo, pećinski umjetnik je poslovično bio fasciniran velikim životinjama koje su po njega u trenucima lova mogle biti vrlo opasne, a nerijetko i smrtonosne. Već i ranjeni jelen predstavlja nemalu opasnost za primitivnog lovca koji je primoran loviti svoj plijen iz neposredne blizine… a tek bizon? Da i ne spominjemo zastrašujuću čupavu gromadu od mamuta… Naljutite li ga, u tren oka će te imati tri tone divljeg mesa za vratom!

U to vrijeme lov svakako nije imao ništa s hobijem ili razonodom. Ovdje se radilo o pitanju života i smrti! Ako bi ste igrali na sigurno, pa išli uloviti zeca, to bi na koncu značilo da će vaša – otprilike dvadesetočlana – rodovska zajednica moći tek malo zameziti. Međutim, u tom slučaju ostaje teško egzistencijalno pitanje izgladnjele čeljadi: „A što je za večeru“!? Zbog toga se lovac prije ili kasnije morao odvažiti za lov na krupniju divljač. Što je plijen bio veći, to je značilo više hrane, te više krzna koje je u uvjetima ondašnjeg ledenog doba bilo životno jednako važno kao i obilan te hranjiv obrok. No, što je plijen bio krupniji, to je bilo i više šanse da lovac postane lovina. Zato se lovac nesumnjivo nalazio pod velikim pritiskom, te se iz egzistencijalno napetog konteksta „Ili ću ja njega, ili će on mene“ počela rađati istinska fascinacija i mistifikacija. Pomiješani osjećaji čežnje i straha po sebi uvijek gravitiraju prema doživljaju „svetog“, a ovdje upravo susrećemo jedan istinski mysterium tremendum et fascinans!

S posljednjim navodima svakako ne bi mogli ustvrditi da se religiozna dimenzija čovjeka razvila isključivo iz njegove napete lovačke prakse, pa čak niti iz nekog uopćenog iskustva (prirodne) smrti. Tu se mora još više računat na općenite kontraverze života: svakodnevnu isprepletenost lijepih i ružnih iskustava, čestih oduševljenja i razočarenja koja čovjeka neumoljivo pritišću da traži odgovore o podrijetlu, smislu i naravi svoga života na zemlji. „Odakle sam došao, kamo idem i zbog čega sam tu“!? No, poveznica ipak nesumnjivo postoji jer, kako rekosmo, misao o „svetome“ se javlja tamo gdje se isprepliće punina života i punina smrti, užitak i bol, oduševljenje i razočarenje… a prahistorijski lov je po sebi nudio jedno takvo kompleksno, dramatično i kontraverzno iskustvo.

Pobožna agresivnost

Igra li atavistički mentalitet mesoždera-lovca kakvu ozbiljniju ulogu u religioznim nastojanjima čovjeka? Pa izgledno je da igra… U tom smislu velikan katoličke duhovnosti, moderni monah-pustinjak Carlo Carretto primjećuje da je najgora od svih oholosti, oholost pobožnih. To je ona oholost koja juriša na Nebo kao na kakvu neprijateljsku utvrdu te se rado stavlja na mjesto Boga, da sudi i kudi…

Davno prije toga, do približno istih rezultata stigao je i Ignacije Lojolski. Mladi Ignacije je od vojnika-plaćenika postao revni molitelj i isposnik. Međutim, tek puno kasnije će shvatiti da se taj prvi put i nije baš obratio kako treba, jer uspio je zamijeniti ciljeve, ali metodologija je ostala ista! Premda se – izvanjski gledano – u njemu dogodila velika transformacija, kasnije će shvatiti kako je on u to vrijeme ostao još uvijek onaj isti častohlepljivi i agresivni vojnik. Sada više nije jurišao na neprijateljske tvrđave; naprotiv, sada je jurišao na samoga Boga. Bacio se na njega kao na kakav plijen, da ga zarobi i podvrgne svojim nastojanjima. Puno kasnije će shvatiti da je Bog zapravo uvijek bio s njime, ali on sam nije bio pri sebi. Jednostavno, Bog ako je Bog, On mora biti sveprisutan: i u tebi, i oko tebe! Međutim, čovjeku-vjerniku očito treba puno vremena kako bi ovo shvatio. Nekako mu se u početku čini da je primoran igrati vrlo opasnu igru. Pristupa Bogu kao prevrijednom plijenu. Taj plijen znači neizmjerno bogatstvo, ali i neizmjernu opasnost koja od čovjeka-lovca lako može učiniti drugorazrednu lovinu. Na koncu je čovjeku potrebnu puno vremena kako bi shvatio da je Bog netko ili nešto sasvim drugačije … „Id quo maius cogitari nequit“ – „veći nego što se to uopće može zamisliti“, ali ne u smislu superlativa, nego na način neispunjivog komparativa (W. Kasper)!

Ljubavni jadi pećinskog čovjeka

Lov se po sebi nekako vrlo rano povezao i sa seksualnom dimenzijom čovjekova života. Uspješni lovci su nesumnjivo bili privlačni ženama, jer su ovi bili u stanju pružiti egzistencijalnu sigurnost, kako samim ženama, tako i njihovoj djeci. Ali ovdje će se uskoro dogoditi i nešto vrlo konfuzno; nešto kao zamjena teze, ili bolje rečeno zamjena objekta. Prema mišljenju Leroi-Gourhana, često zajedničko prikazivanje bizona i konja u pećinskom slikarstvu sadrži izgledno snažnu seksualnu konotaciju. S obzirom da u prirodi ove dvije životinje nikada ne žive skupa, konj bi u navedenom slučaju ustvari simbolizirao muškarca, a bizon ženu. Bizon se zatim često prikazivao probodenim sulicom, što bi opet predstavljalo dodatnu seksualnu aluziju. Ovo sve tendira prema tome da su muškarci u određenom prapovijesnom trenutku počeli promatrati žene kao lovinu, dok su s druge strane žene počele gledati muškarca kao lovca, ali koji ne samo da za njih treba nešto uloviti, nego koji i njih same mora spretno uloviti! Kako je došlo do ove uznemirujuće identifikacije predstavlja svakako temu za sebe. Međutim, izgledno je da čin hranjenja predstavlja po sebi jedan iznimno intiman i životan akt, a gdje ima intimnosti, kao i životnosti, bit će i međusobne identifikacije. Na primjer, u fazi totemizma nisu se samo pojedinci rado identificirali s moćnim i krupnim životinjama, nego su to zajednički radile i cijele plemenske zajednice. Totem po sebi predstavlja stilizirani prikaz neke moćne životinje s kojem se identificira pojedino pleme. Pri tome se može raditi o krupnijem biljojedu kakvog se inače lovi, ali i o moćnom mesožderu, koji po sebi simbolizira ono kako se lovi. Uglavnom, fenomenologija lova je nesumnjivo utjecala na fenomenologiju međuljudske identifikacije …

Premda se može prispodobiti na različite načine, generalno bi se reklo da fatalna ljubav predstavlja situaciju u kojoj između muškarca i žene postoji ogromna privlačnost, pri čemu svi ostali faktori sugeriraju da oni jednostavno nisu jedno za drugo, bez obzira dal’ se radilo o nepremostivim razlikama u njihovim karakterima, ili o nekim drugim, izvanjskim nepovoljnim okolnostima za njihovu vezu. U ovakvim situacijama ljudi nerijetko okrivljuju sudbinu, Boga, vraga i što sve ne. Naime, teško im je za shvatiti odakle tolika privlačnost, ako je cijela stvar na koncu neizvediva!? Što bi drugo na kraju i mogli zaključiti nego da neka viša svemoćna sila jednostavno i neumoljivo želi da oni pate, i to dugo i bolno… Logika ljubavi po sebi nesumnjivo sugerira da bi nas trebali privlačiti oni partneri koji su nam osobno i životno kompatibilni, no, zašto se onda prečesto događa da su nam najprivlačnije one osobe naspram kojih bi nam bilo pametnije da ih zaobilazimo u širokom luku!? Nutarnja prisutnost mesoždera-lovca itekako može pružiti solidan odgovor na ovo pitanje: Lovac zna da je težak i opasan plijen najbolji mogući plijen! Što više mišića, to i više hrane, ali i više snage koja može ozlijediti i ubiti ili više brzine koja nam jednostavno može uteći. Međutim, u ovakvim situacijama, sebi bismo uvijek morali posvijestiti da mi ovdje zapravo ne tražimo nešto za večeru, nego da tražimo pouzdanog životnog partnera! A to po sebi može biti samo netko s kim dobro komuniciramo i funkcioniramo; netko s kim dijelimo zajedničke fundamentalne poglede i interese. Sentimentalni magnetizam, proizašao iz arhaične zamjene objekata ljudskog bića i lovine, i dalje će vrebati čovjeka, no pri tome će biti od velike pomoći ukoliko poznajemo uzroke i razloge cijele situacije. Kako je to Freud primijetio: osviještenje nesvjesnog problema obično predstavlja i njegovo rješenje. Ako nas netko (za nas) opasan opasno privlači, trebamo znati da to nije nikakav prst sudbine niti kakva božanska tragikomedija – hirovito upetljana u naš život. Jednostavno, dogodilo nam se to da se logika lova upetljala tamo gdje joj nije mjesto i gdje nam danas apsolutno ne može biti od pomoći.

Stagnacija inteligencije

Američki patolog i razvojni biolog Gerald R. Crabtree smatra da je intelektualni razvoj čovjeka manje-više završen. Naime, ovaj cijenjeni standfordski profesor je mišljenja da današnji način života po sebi ne pruža dovoljno poticaja za daljnji intelektualni razvoj čovjeka. Čekaj malo… Ne živimo li mi u intelektualnom vremenu!? Prije Gutenberga 99% ljudi tijekom života uopće nije imalo doticaja s bilo kakvom knjigom, a sada više i ne znamo gdje ćemo s njima… Po Crabtree-ju mi živimo prije u nečemu što bi se moglo nazvati kvazi-intelektualno vrijeme. Na primjer, mi svakodnevno žustro raspravljamo: crveni ili crni, Amerika ili Rusija, Ronaldo ili Messi, Bakir ili Željko, Frljić ili Thompson… međutim, poslije toga najnormalnije idemo raditi svoj posao, ručati, večerati, družiti se, spavati… što će reći da se danas puno raspravlja i razmišlja, ali da to sve skupa i nije baš od velike životne važnosti. S druge strane, Crabtree uviđa da je pećinski lovac bio u sasvim drugačijoj situaciji. Jedan jedini pogrešan korak u lovu na divljeg vepra za njega je značio teško ranjavanje, pa čak i smrt. Stoga se njegov intelekt morao neprestano razvijati, usavršavati i prilagođavati izazovima svakodnevnice.

Prema spomenutom autoru, vrhunac ljudske inteligencije dogodio se negdje između 500 god. pr. Kr pa do samog Krista. Poslije toga počinje stagnacija koja u današnje vrijeme uzima svoj puni zamah.

Ali, možda i ne trebamo žaliti zbog navedene stagnacije inteligencije. Sasvim je moguće da je imamo već dovoljno, a da nam pri tome nedostaju neke potpuno drugačije vrline i karakteristike. U tom smislu je i Hawking nedavno rekao kako najveću opasnost za daljnji razvoj i opstanak čovjeka predstavlja njegova sklonost netrpeljivosti i nasilju. Ovo dvoje u kombinaciji s dostupnom visokom tehnologijom predstavlja istinsku prijetnju daljnjem razvoju i opstanku čovječanstva. Očito je da se upravo na ovome mora više raditi.

Međutim, intelekt je već sam po sebi agresivan. Pod ovim ne mislimo sad neke posebne „crne“ misli ili druge nasilne fantazije, nego onu specifičnu znatiželju koja ne karakterizira samo čovjeka nego i ostale više sisavce, mahom mesoždere. U životinjskom svijetu biljojedi i nemaju baš vremena da budu znatiželjni, zato što zbog niske proteinske i kalorične vrijednosti hrane koju jedu manje-više moraju stalno jesti. Znatiželja se zato puno češće javlja kod mesoždera koji se zbog učinkovitijeg načina podmirivanja prehrambenih potreba susreću s viškom slobodnog vremena.

Mogli bismo čak reći da je ljudski intelekt (ili um) sam po sebi jedna vrsta lovca. Isti se obično definira kao ljudska sposobnost na osnovu razmišljanja i stjecanja znanja dolaziti do uvida i spoznaje. Pri tome intelekt nerado pita smije li nešto znati! On definitivno ne voli prohibicije i ograničenja i teži k tomu da sve apsolvira i spozna! Subjektivnost ga vrijeđa, a objektivnost veseli! Ovo potonje osobito potkrepljuje tezu o agresivnosti intelekta, jer on ne želi poštovati svete granice tuđe osobnosti. Tomu naprotiv, intelekt je prije poput vještaka sudske medicine koji hladnokrvno trančira mrtvaca kako bi ustanovio zašto je nastupila smrt! On doslovno od subjekta pravi objekt, tj. stvar.

U tom smislu se pokatkad kao teolog propitkujem i o samoj moralnosti teologije, jer u teologiji Bog prestaje biti onaj uzvišeni „Ti“ pred kojim se u zanosu moli, pjeva i pleše, te na koncu postaje „On“ – još jedan od objekata, tj. stvari ljudske znatiželje i spoznaje!

Agresivna tehnologija

Fosilna goriva poput ugljena i nafte još uvijek predstavljaju temeljne pokretače tehnologije i gospodarstva. S druge strane, fosilnih goriva u prirodi nema baš svugdje, a gdje ih ima, skriveni su duboko u zemlji. Njih od početka prate i brojne kontraverze: prljava su i zbog njih se često ubija i ratuje.

Ima toga još… ljudska tehnologija i ekonomija kao da gaji osobitu slabost prema rijetkim i teško dostupnim stvarima. Na primjer, zlato nije samo traženo zbog estetskih, nego i zbog čisto tehnoloških razloga. Dakle, ne samo zbog proizvodnje i nošenja nakita, nego i zbog njegovih jedinstvenih fizikalnih i kemijskih osobina: otporno je na oksidaciju, odlično provodi električnu energiju, te ima izvanredna akustična svojstva. Ipak, na koncu bi postavio pitanje o tomu da li je tehnologija imala izbora? Odnosno, da li se orijentirala na teško dostupne materijale i energente radi njihovih izvanrednih i korisnih svojstava, ili se pak orijentirala na teško dostupne materijale i energente upravo zato što su teško dostupni?

Sada mala digresija o Bošku Petroviću i grahu: Naime, doajen hrvatske Jazz scene Boško Petrović bio je veliki ljubitelj graha i to uopće nije pokušavao prikriti, premda eto, poznatima kao dolikuje da jedu neke otmjenije delicije. U tom smislu, jednom je prilikom Boško samouvjereno izjavio: „Jedini problem graha je taj što ga ima puno i što je lako dostupan. Da ga je kojim slučajem manje, siguran sam da bi grah bio skupocjena i otmjena poslastica“!

Tako na koncu opet dolazimo do one fundamentalne lovačke teze: „Opasan plijen je pravi plijen“! Vidimo, isto pitanje se može postaviti i u kontekstu tehnologije, znanosti i gospodarstva. Ljudski um nekako olako nadiđe one uobičajene i lako dostupne stvari, premda je upitno da li ih je stigao u potpunosti apsolvirati. Na primjer, navodno je Nikola Tesla rekao kada bismo znali svu moć brojeva 3, 6 i 9, tada bi smo u rukama držali „ključ“ svemira (zanimljiv link na tu temu: https://www.youtube.com/watch?t=47&v=W5mJeRtjPvY). Ipak, matematika se do sada još nije ozbiljno pozabavila s navedenim brojevima. Zapravo, visoka matematika skoro da se i ne bavi prirodnim brojevima… to oni ostavljaju djeci iz osnovne škole, dok se majstori bave nekim puno apstraktnijim matematičkim formama.

No, možda se prava moć krije baš u onom običnom i svakodnevnom. Na primjer: da bi se raketa Saturn 5 svojevremeno vinula do mjeseca nije bio dovoljan samo kerozin. Trebalo je nešto puno žešće… trebala je voda! Da, voda; doduše u ponešto izmijenjenoj formi. Radilo se o kriogenom gorivu sastavljenom od tekućeg vodika i kisika, dobivenih iz najobičnije vode, posve jednostavnim procesom analize. Kada se govori o dosezima i mogućnostima vode, možda su intrigantna istraživanja austrijskog šumara i izumitelja Viktora Schaubergera ipak na koncu bila prenategnuta od strane poslovično iracionalnih alternativaca te šizoidnih teoretičara zavjere, no, i „main stream“ istraživanja pokazuju da se o vodi još puno toga ima za naučit.

Zaključak:

Naši davni predci lovci-sakupljači su se hrabro i strpljivo probijali krivudavim i čupavim stazama evolucije. Uspjeli su nadvladati i nadživjeti kako gorostasne mamute, tako i mišićave neandertalce; proširili su se po svem svijetu i ovladali prirodom. Ostavili su nam svoje gene, ali i svoju psihologiju. Danas, uslijed velikog kulturološkog i civilizacijskog odmaka pronalazimo da su nam potrebne neke nove osobine i vrline, ali ono staro u nama ne napušta nas lako. Često nam prouzrokuje probleme: emotivne, intelektualne, poslovne, vjerske, prijateljske i kakve sve ne… Da bismo nadvladali sve svoje nutarnje konflikte, očito ćemo morati bolje upoznati sami sebe. Da bi smo u konačnici izgradili sretnu budućnost, prvo ćemo morati bolje upoznati svoju prošlost… ne samo I. i II. svjetski rat (omiljena tema povijesno nastrojenih Balkanaca), nego prvenstveno mislim na onu daleku prošlost: ono tamo nekad, dok smo se izdizali iz obične biosfere te postajali ono što danas jesmo, ljudi!

Albert Schweitzer jednom reče: „Čovjek je ovladao prirodom prije no što je naučio vladati samim sobom“! Moguće da je upravo to posljednja i odlučujuća bitka lovca u nama: da zauzda samog sebe!

U Sarajevu, 12. 9. 2015.

M. B.