O odgovornosti

Čovjek koji bi bio potpuno sam, ne bi mogao znati što je odgovornost. Biti odsječen od svijeta, ne samo od svijeta ljudi nego i od stvarnosti, ne bi pomoglo čovjeku naučiti što je odgovornost. Odgovornost je dijaloški događaj. Pitanje odnosa prema drugom. Odgovornost je susret bilo suprotstavljanja, bilo slaganja s nečim što je izvan nas. Biti odgovoran prema sebi bez ikakvog odnosa s nečim izvan sebe je apsurdno. Jer i kad govorimo o odnosu prema sebi, govorimo o sebi kao da postoji nešto prema čemu možemo biti odgovorni. Moje tijelo. Moji udovi. Moje zdravlje. Moja psiha. I kad smo usmjereni isključivo na sebe po pitanju odgovornosti, i dalje osjećamo da smo odgovorni prema nečemu što nam pripada, ali je istovremeno i od nas odvojeno. Odgovornost ne može biti apsolutno privatna stvar niti se može svesti na privatnost. Odgovornost nije intimno pitanje o kojemu drugi ništa ne smiju znati. Odgovornost je od-govor. Mi od-govorimo nekome. Stupamo s njim u odnos i dijalog. Odgovornost kao događaj i stanje ne može biti apsolutno individualizirano. To bi bilo protiv same prirode odgovornosti. Odgovornost ponekad srozavamo i umanjujemo različitim pokušajima opravdanja. Od što me briga, ne zanima me, do meni se to ne može dogoditi. Sve su to izrazi kojima ukoliko ih se čvrsto i tvrdoglavo držimo promašujemo istinsko značenje odgovornosti jer pokušavamo odgovornost proglasiti našim apsolutnim privatnim pravom i privilegijom iz kojega smijemo isključiti sve i svakoga bez obzira na to jesmo li dobro promislili možemo li i smijemo li to učiniti. Nemoguća je nekakva apsolutno-individualna odgovornost jer bi time tvrdili da na svijetu i u stvarnosti ne postoji nitko drugi osim nas samih. Drugi i ako postoje, nije nas briga i ne zanimaju nas jer su isključeni iz našeg shvaćanja odgovornosti. Apsolutizirati odgovornost kao nešto što je isključivo moja privatna stvar i nikoga se ne tiče pokazuje manjak naše brige za ono što je izvan nas, bilo da su to ljudi ili nešto drugo. Većinu onoga što smo naučili i znamo o odgovornosti nismo naučili sami. Drugi su nas poučili. Nevjerojatno je oholo s naše strane onda kategorički tvrditi kako nas ne zanimaju drugi jer smatramo da smo odgovorni isključivo samo sebi i za sebe. Iako su ti drugi upravo oni koji su nas učili i poučavali što je odgovornost. Ja sam odgovoran samo sebi i odgovaram samo za sebe ponekad je znak opasnog neznanja o svemu onome što se podrazumijeva pod odgovornošću. Odgovornost nikad ne bi postojala da na svijetu postoji i živi isključivo jedno ljudsko biće i ništa i nitko drugi. Međutim, čim se pojavilo nešto ili netko izvan nas, rodila se i odgovornost makar je možda nismo bili svjesni kao zahtjeva koji se pred nas stavlja. Biti odgovoran uključuje osjećaj o tome da ne postojim i ne živim sam na svijetu. Svijet nije privilegija moje izoliranosti. Svijet nije prednost koja mi je dana jer drugih nema ili ih ne treba biti. Svijet nije moj i ne pripada meni. Biti neodgovoran znači na neki način željeti da nikoga drugog nema osim mene. Ono što postoji samo sam ja, moje želje, moji prohtjevi, moji zahtjevi, moje potrebe, moja traženja. Drugo i drugi ako i postoje, ne mogu biti objekt moje odgovornosti. Nisam odgovoran za njih. Ni za svijet. Ako sam i odgovoran i ako je to moguće, onda sam odgovoran samo za sebe i ništa drugo. Međutim, što uopće znači odgovornost u svijetu i stvarnosti gdje nikoga nema osim mene? Kako ću znati i mogu li znati što je odgovornost tamo gdje nema drugih da me pouče i nauče? Mogu li govoriti o odgovornosti ako nema ništa izvan mene prema čemu bih imao odnos, stav i ponašanje u kojima bi se vidjelo da razumijem i osjećam odgovornost? Odgovornost je zahtjev koji se pred nas stavlja. Nije važno ponekad tko je autor zahtjeva. Čim shvatimo da osim nas postoji još netko ili još nešto, zaključujemo da se ne može biti odgovoran u napuštenom svijetu i praznom svemiru. A svijet u kojem živimo daleko je od napuštenog svijeta. U njemu žive i postoje toliki drugi. I kada spoznamo da nismo sami, znamo i osjećamo da smo odgovorni samim tim što osim nas ima još netko pored nas i s nama. Ne trebamo se toliko učiti odgovornosti kao jednom od temeljnih iskustava koje doživljavamo. Ono se rađa s prvim zaključcima o tome da pored nas ima i drugih. I biti neodgovoran nije samo pedagoški propust ili nedostatak kućnog odgoja. Biti neodgovoran je bolesna želja da svijet bude pust i prazan i da u svijetu postojim samo ja. I onda kada sam svjestan i znam da nisam sam, nego postoje i drugi. Ako je odgovornost dijalog s drugim, susret s drugim, onda je neodgovornost monolog sa samim sobom, privatna i intimna kazališna predstava u kojoj sam ja i glavni glumac i redatelj i publika. I nije me briga i ne zanima me postoji li itko osim mene. Ako odgovornost biva nekakav čin altruizma i ljudskosti, priznanje da postoje drugi i da ih trebam i da im trebam, neodgovornost je nečovječan i neljudski čin, odbijanje i neprihvaćanje da postoji itko drugi osim mene. U svijetu neodgovornosti ako nešto ili netko postoji, ne prepoznajem ga kao ono prema čemu treba biti odgovoran. U svijetu neodgovornosti čovjek je potpuno slijep i gluh na bilo što izvan sebe. Zatvoren u sebe smatra da je najveći čin ljudskosti reći: Ja sam odgovoran samo za sebe. Ima smisla da takav stav smatra ljudskim i čovječnim jer ljudskost i čovječnost smatra identičnima egoizmu. U njegovom svijetu nema nikoga tko bi ga upozorio da je takvo razmišljanje pogrešno, a nažalost ponekad i jako opasno za druge ljude. Ali i za njega samog kad mu netko uzvrati istom mjerom neodgovornosti onda kada on zahtjeva i inzistira da prema njemu budemo odgovorni. A to nije dobro ni za jednog ni za drugog…

U Sarajevu 28. 11. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: primipil