MOĆ I SNAGA PERFORMATIVNOG GOVORA
Britanski filozof jezika John Langshaw Austin (1911-1960.) ne bi se u potpunosti mogao složiti sa onom famoznom latinskom krilaticom: „Djela, a ne samo riječi” (Acta, non verba). Namjesto toga, on bi radije rekao: „Kad nešto govorimo, tada i činimo”. No pri tome svakako nije mislio na bilo koji govor, jer i njemu je bilo poprilično jasno da ljudski govor svojim korisnicima pokatkada pruža takav nebulozan instrumentarij da jednostavno ne kažu ništa, barem ne ono bitno i obvezujuće. A stari Latini su valjda upravo i mislili na jedan takav govor i govornike dok su izricali ono s početka.
I tako stižemo do Austinovog performativnog govora i njegove teorije govornih čina predstavljenih u njegovom djelu „How to Do Things with Words”. Stvari ovdje počinju s njegovim jednostavnim opažanjem kako unutar ljudskog jezika postoje brojne formulacije s kojima se ne izriče neki istinitosni sud niti se, jednostavnije rečeno, opisuje stvarnost kakva jeste (recimo ono, ako vani pada kiša, tada jednostavno kažemo da vani pada kiša). Namjesto ovoga, Austin je ciljao na tzv. performativni govor koji stvarnost ne opisuje i ne konstatira, nego nanovo formira. Npr., kad vjerski službenik ili matičar izrekne ono: „Proglašavam vas mužom i ženom”, on tim riječima ništa ne opisuje, nego formira jednu sasvim novu pravnu i životnu situaciju za mladence kojom se za njih mnogo toga faktički, i to iz temelja, mijenja. Ili malo bliže svakodnevnici, kad recimo šef kaže da je sastanak započeo, to znači da se od onih koji su pozvani na sastanak očekuje da su prisutni te da isti pozorno slušaju i prate, te da ne pričaju ako prije toga nisu zatražili riječ. Ili opet malo bliže obiteljskoj problematici; kad roditelji nadjenu ime svome djetetu, oni tada stvaraju jednu bitnu i dugotrajnu odrednicu njegove identifikacije i identiteta.
Sve navedene primjere Austin bi svrstao među tzv. ilokucijske govorne čine. No oni nisu i jedini mogući iz naznačene performativne domene. Tako recimo postoje i oni perlokucioni čini. Daleko od svih prethodnih službenih očitovanja i pravorijeka ovdje se nešto kaže, barem tako izgleda, tek da bi se reklo, ali s tim se svejedno ponovno potiču i neke konkretne akcije. Na primjer, kad netko kaže da je gladan, to će njegove slušatelje vjerojatno potaći tako da mu ponude nešto za jesti.
Spomenut ćemo ovdje još jednu datost iz Austinove teorije govornih čina (premda ih zapravo ima puno više), a to su tzv. eksplicitni performativi. Puno jednostavnije od svog sofisticiranog nazivlja ovdje se radi o, tako da kažemo, moći isprike, ali i snazi danog obećanja. Dakle, prema Austinu, ovo su poprilično obvezujuće i po sebi teško osporive stvari. Kako on to dalje kaže, kad netko od nas zatraži oproštenje, skoro ga je nemoguće pitati: „Misliš li stvarno tako”? Slično je i s čvrsto danim obećanjem. Onaj koji ga prima na neki način je obvezan da dadne šansu onome koji obećanje daje. No i ovaj potonji je obvezan da obećano izvrši, jer inače će biti diskreditiran.
Za kraj donosimo i jedan kuriozitet iz Austinovog kratkog ali intenzivnog života, a koji po sebi moguće i dodatno govori u prilog važnosti njegove teorije. Kao mladi svršeni filozof Austin je početkom II. svj. rata bio unovačen u Britanski obavještajni korpus te će do kraja rata dogurati do višestruko odlikovanog potpukovnika. Već je tu zapravo i shvatio koliko velika ali i razorna može biti moć izgovorene ljudske riječi, no tu je također shvatio i što je to odgovornost za ljudske živote – i to pogotovo dok se kao obavještajni časnik zauzeto brinuo da ništa „ne iscuri” o savezničkim planovima za iskrcavanje na Normandiju. Dakle, dok god možemo govoriti i pisati, mi možemo puno toga, osobito ukoliko smo iskreni te ukoliko cijelim svojim bićem stojimo iza izgovorenoga. U protivnom, pričat će se i dalje samo da se nešto kaže…
U Sarajevu 1. XI. 2020.
M. B.
Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: alphaspirit