O dilemama

Dileme su različite. Pripadaju razdobljima života koja nisu identična. Neke od dilema su željene, ali nikada neostvarene prilike. Nismo ih ni odbili ni prihvatili. Zovemo ih neodlučnostima. Postoje dileme koje nas ne kopkaju. Priliku smo propustili. Kasnije se ispostavilo da je prilika bila dobra. Nema dileme. Nju zamjenjuje osjećaj žaljenja. Ako je prilika bila loša i opasna i mogla nas je upropastiti, nema dileme. Zamjenjuje je osjećaj zahvalnosti što smo bili mudri i sabrani i znali što treba učiniti. Neodlučnosti su jedine dileme koje nam ne daju mira. Nismo bili ni za njih ni protiv njih. Naš stav pretvorio se u čekanje. Čekanje se pretvorilo u neodlučnost, neodlučnost se pretvorila u dilemu. Ne pomaže nam previše iskustvo drugog koji je umjesto nas prihvatio priliku. I uspio, pa sad žalimo za dobrom. Ili nije uspio, pa smo zahvalni što smo izbjegli lošu priliku. Jer ništa nismo odlučili, ne znamo kakvo bi iskustvo imali. Dilema se ne može razriješiti jer ostaje s nama kao prilika prema kojoj smo bili ravnodušni. Ako ju je netko drugi ugrabio i nešto postigao ili propao, njegovo iskustvo ne razrješuje našu dilemu što bi bilo s nama u toj situaciji. Mi nismo onaj drugi koji je stvarno priliku prihvatio ili odbio. Svakodnevne dileme se moraju razriješiti. Svakodnevna neodlučnost je kratkog daha. Životna dilema je drugačija vrsta iskustva. Utemeljena je na trajnom životnom osjećaju da nikada nećemo moći znati što bismo napravili da smo priliku prihvatili ili odbili. Taj životni osjećaj s vremena na vrijeme u nama se probudi i tjera nas da fantaziramo. Biti maštovit, osim što znači biti kreativan, znači također razrješivati u sebi prošle neodlučnosti kojima smo sebe odvojili do određenih konkretnih životnih prilika. Drugi je dobio priliku prema kojoj nismo imali nikakav stav. Hoćemo ili nećemo? Stajali smo i čekali. Čekanje se produžilo, neodlučnost je rasla, dilema se produbila. Razriješiti dilemu maštom može donijeti nekakvo olakšanje i zadovoljstvo. Ipak ostaje spoznaja kako dilemu više nije moguće stvarno razriješiti tako da naš život dobije konkretan smjer i oblik. Maštovitost kojom razrješujemo dileme zbog propuštenih prilika je stajanje u mjestu. Razrješavamo u glavi ono što je možda odavno izgubilo stvarnost i konkretnost. Kada pokušavamo dilemu razriješiti maštom, dolazimo do različitih osjećaja. Osjećaj promašenosti. Promašenost se ne može javiti u svakodnevnim dilemama. Ona se formira kad pokušavamo razriješiti životnu dilemu prema kojoj smo u vrijeme kada smo je trebali razriješiti bili neodlučni. Kroz sazrijevanje i zrelost života otkrivamo posljedice neodgovorene životne dileme. Promašenost dolazi na kraju ili pred sami kraj života kad ne možemo više niti stvarno niti konkretno ništa učiniti oko propuštene prilike koja nas je „uvalila“ u neodlučnost i dilemu. U tim trenutcima nam pomaže maštovitost. Pruža nam mogućnost da podnesemo promašenost jer možemo zaobići vremenske, fizičke i starosne granice i zakone. Igramo se s životnom dilemom. Ona nas želi pritisnuti i opteretiti stvarnim i konkretnim osjećajem da je naša neodlučnost bila loša i da smo sami krivi zbog propuštene prilike. Odupiremo se maštovitošću nastojeći ublažiti osjećaj koji nas pritišće. Tako starac ponovo postaje mladić u naponu snage koji više nije neodlučan kada upozna ženu kojoj nije imao hrabrosti prići iako je u nju bio smrtno zaljubljen. U maštovitom razrješenju dileme on je hrabar i svim silama se trudi osvojiti onu bez koje ne može zamisliti život. Nema veze što je sam u bolesničkom krevetu. Već duže vremena u svojim fantazijama razrješuje svoje životne neodlučnosti i životne dileme.

S vremenom, ako smo dovoljno maštoviti, životna dilema može ublažiti svoju nesnosnu prisutnost kojom nas uporno želi podsjetiti kako smo jednim dijelom promašili u životu. Zašto bi nam bilo zabranjeno boriti se svim dopuštenim alatima protiv dileme koja nas nikako ne pušta na miru? Kada prilika prođe i više se ne može vratiti, životna dilema kao osjećaj promašenosti nije ništa manje stvarna od naših maštovitih rješenja i napravljenih životnih izbora. U konačnici, kada nam stvarnost i konkretnost životne prilike postanu nedostupni, riječ je o sukobu između dvije mašte od kojih nijedna više nije stvarna i konkretna. Mašta i osjećaj promašenosti se sukobljavaju kao protivnici od kojih nijedan nije stvaran. U tom sukobu dviju mašti zna se dogoditi dugotrajno i ugodno razdoblje primirja. I mašta i promašenost „polože svoje oružje“ čime se životna dilema gasi i prestaje postojati. Izmiren sa sobom, čovjek prihvaća istinu kako rijetko tko od nas ili gotovo nitko ne može apsolutno „pogoditi“ sve životne prilike da ne bi ostala barem jedna ili više njih za kojima neće kasnije žaliti što ih je propustio. Postići primirje s neodlučnošću iz koje se rodila opterećujuća životna dilema iz koje je nastao osjećaj promašenosti nezahvalan je i mukotrpan posao. Valja upregnuti svu snagu mašte i njezinih pomoćnika (misli, ideje, zamisli) kako bi se na kraju došlo do nekakvog primirja između nas i životne dileme. U nekom životnom trenutku kada shvatimo da životna dilema pripada jednako svijetu mašte kao da je stopljena s njom jer više nema svoju stvarnost i konkretnost, počinje razdoblje borbe sa samim sobom. Rat između dvije mašte je iscrpljujući i može potrajati. Životna dilema zahtjeva da ostane apsolutno stvarna i konkretna dok god živimo, mašta zahtjeva da prijeđe granicu stvarnosti i uđe u naš nutarnji svijet bez ograničenja. U tom njihovom sukobu kada bivamo iscrpljeni, mudro je ponekad zatražiti primirje u sukobu zaraćenih strana i istovremeno prihvatiti neprihvatljivo. Da smo nekad davno propustili životnu priliku i da smo s tom spoznajom pomireni. Trenutak pomirenja između dvije sile koje u nama neprestano ratuju obično se događa na kraju ili pred kraj života kada pomalo iscrpljeni i umorni više ne tražimo ništa osim malo mira. Ponekad je životnoj mašti i dilemi i to previše i nastavljaju svoj rat. Ponekad ih moramo na silu dovući za pregovarački stol i zapovjediti da je vrijeme da prestanu jer je besmisleno više ratovati oko onoga što se više nikako ne može vratiti. Vrijeme je da se sve troje izmirimo i pomirimo i da svatko strpljivo nosi svoj dio tereta za one propuštene prilike u životu koje smo propustili svojom krivicom bivajući neodlučni i ne želeći odlučiti se ni za ni protiv. U neprestanom ratu između dilema i mašte nekad je najvažnije postići kakav takav mir ili primirje sa sobom i sve dok traje, i mi možemo odahnuti od trenutnog unutarnjeg sukoba i nadati se da neće biti novog rata jer je moguće da nećemo sljedeći put imati ni strpljenja ni volje za jedan takav događaj…

U Sarajevu 11. 10. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: amasterpics123