O sujetnom

Sujetan nema osjećaja za ljudsko. Isključen je iz tijeka stvarnosti. Živi u vlastitim svjetovima koje je sam stvorio u kojima je neprikosnoven vladar. Sujetnost je umišljenost u savršenstvo onoga što radimo, govorimo, pišemo i mislimo. Sujetnom svaka riječ, misao, slovo odišu savršenstvom makar se ne razlikuju od izgovorenog ili rečenog nekog drugog čovjeka. Sujeta je izmišljeno savršenstvo bez pokrića o samom sebi. Neutemeljeno uvjerenje kojim jedan sebe drži visoko iznad svih drugih koji su ujedno za njega niža bića. Sujeta je nepošteno rangiranje jednog u odnosu na ostale jer je sujetan uvijek prvi, najbolji i najvažniji. Sujeta je ponižavajuća klasifikacija ljudi na mene kao božanstvo i na ostale koji su ništa više nego smrtnici i k tome još diletanti, neznalice, tupani. Sujeta je prijezir tuđih vrlina i pobožanstvenjenje osobnih mana. Sujetan nikad nije nesavršen. Ni u čemu. Sujetan je savršen i onda kada su njegove slabosti preuzele primat nad njegovim vrlinama. Sujeta je izmišljena vrlina oholih i uobraženih izgrađena na još gorim temeljima oholosti i prijezira prema onima koje se smatra i naziva nižima. Sujetan se prema ljudskom u njegovoj slaboj i nesavršenoj dimenziji odnosi s osjećajima prijezira i srama. Sujetan smatra da nije pristojno da uopće razmišlja o slabostima i nesavršenostima svoga osobnog ljudskog bića i karaktera jer je sramota i pomisliti da sujetno savršenstvo uopće može imati poneku nesavršenost. Sve što sujetan čini, radi i misli nikada ne može biti manje od najsavršenijeg što se ikada među ljudima činilo, radilo i mislilo. Sujetnog prati taština kao što sjenka prati čovjeka na svakom koraku. Taština je manifestacija sujete jer je sujeta mecena taštine. Sujeta podržava, proširuje i potiče taštinu kao kada sujetan govornik umisli da je njegova jedna izgovorena rečenica ravna cijeloj pjesničkoj biblioteci najljepše poezije. Sujetni su škrti na riječima i objašnjenjima jer misle da njihovo savršenstvo mogu razumjeti samo oni koje smatraju sebi jednakima i jer takvih nema, sujetni obično ostaju i opstaju kao samci i usamljenici vlastite zatvorenosti i skučenosti u nezaslužena, nepravedna i nepostojeća savršenstva, oholosti i prijezire koje su sami izgradili kao neprobojni zid oko sebe. Sujetan hoda s visoko uzdignutom glavom daleko više uzdignutom od onih koji samo „nosom nebo paraju“ i tek s vremena na vrijeme spusti prijeziran pogled prema svijetu nižih ljudskih stvorenja koja nisu dostojna njegove silne pameti, znanja, erudicije i elokvencije. Kao nekakav nepoznati kralj kojega svijet još nije otkrio čeka da ga svi prepoznaju kao najboljeg i najsjajnijeg među nama kojemu se svi trebamo pokloniti i biti mu zahvalni što će nad nama vladati. Sujetan ne poznaje niti priznaje poraz kojemu je on kriv. Svi neuspjesi i porazi sujetnog plod su zavisti nižih ljudskih bića, zavjera, manipulacija, nesposobnosti da ga se prihvati kao najsavršenijeg među nama. Sujetan lakonski za sebe govori kako on nije kriv što je on božanstvo dok smo, nažalost, mi ostali tek smrtnici, nevoljnici, grešnici i ubogi siromasi koji čekaju mrvice mudrosti i pameti s njegove intelektualne i umske trpeze za kojom po naravi svatko tko je sujetan isključivo jede sam svoje vlastite misli, ideje i promišljanja i onda, tu i tamo, otkine pokoji komadić svoga božanskog znanja da bi udijelio nešto i nama prostim neznalicama i nepoučljivim tupadžijama.

Ako išta mrzi i ne podnosi, sujetan mrzi poniznost u bilo kojem obliku. Recimo, intelektualna poniznost pred golemim ljudskim znanjem za sujetnog je ništa drugo nego intelektualna tupost onih koji nisu sposobni biti pametni u rangu s njegovom pameću. Sujetan nam govori da mi koji smo ponizni pred golemom bibliotekom ljudskog znanja smo zapravo glupani i neznalice. Uz nepodnošljivu taštinu koja sujetnog prati kao sjenka prati ga arogancija. Sujetan je „do zla boga“ arogantan. Sujeta je pokrovitelj arogancije kao što je pokrovitelj taštine. Nema sujetnog koji nije u većoj ili manjoj mjeri istovremeno koliko tašt, toliko i arogantan. Tašt je prema sebi kao prema božanstvu, a arogantan prema drugima kao prema beskorisnima. Taština ga uzdiže na božansko prijestolje, dok mu arogancija pomaže da ne osjeća nikakav stid jer druge stalno prezire i smatra nižima od sebe. Arogancija ga opravdava pred stidom, dok ga taština potiče da opravdava sebe baš zato što nema nikakvog osjećaja stida. Taština i arogancija su dva krila kojima sujetan leti prema svojim privatnim visinama odvojenim od bilo kakvog svakodnevnog ljudskog iskustva i življenja prožetog slabostima, zlima i nesavršenostima. Sujetan je uvijek negdje gore gdje mi obični smrtnici nikada nećemo doprijeti niti ćemo se ikada domoći tih neslućenih visina znanja, pameti i intelekta. Taština ga stalno tjera da leti visoko, dok ga arogancija potiče da sve druge koji su jednako pametni, mudri i vješti prezire i odbacuje kao neznalice. Taština i arogancija sujetnom pomažu izgradnju posebnog svijeta sastavljenog od predrasuda o drugima i laži o samom sebi. Taština ga laže o njemu, a arogancija ga uči predrasudama o drugim ljudima. Tako sujetan često kada ga susretnemo, biva pun taštine ili laganja o samom sebi i arogancije ili predrasuda o drugima po čemu onda zaključujemo da u sujetnog najmanje ima istinskog i pravog znanja, dočim kod njega najviše ima laganja i predrasuda bilo da preuveličava svoje sitne i malene ljudske domete, bilo da nemilice i bez ikakve poniznosti ponižava velike uspjehe i domete drugih. S koje kod strane promotrimo sujetnog, otkrivamo da je tu puno narcisoidnosti i umišljenosti, a malo ili gotovo nimalo onog ljudskog i poniznog koje svakog od nas potiče da iako nerijetko griješeći i promašujući, ne gubimo nadu, nego strpljivo, tiho i polako učimo i stječemo znanje o sebi, o drugima i stvarnosti koja nas okružuje i u kojoj živimo. Sujetan uči samo o sebi misleći da je on sam središte cjelokupne ljudske riznice znanja i pameti i sujetan nikada, ama baš nikada neće pomisliti kako je njegovo znanje ništa drugo doli izmišljeni i umišljeni svijet laganja o sebi i predrasuda o drugim ljudima. Praćen taštinom i arogancijom kao jahačima svoje intelektualne apokalipse, ne uviđa koliko ponekad sam ispada površan i predvidiv u svom neznanju i lupetanju besmislica za koje još samo on misli da su božanske mudrosti koje svi trebamo znati i od njega učiti iako su neke od njegovih besmislica već odavno poznate baš kao besmislice i beskorisne informacije koje ničemu ne služe, pogotovo ne istinskom znanju i mudrosti.

U Sarajevu 20. 7. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: theartofphoto