Koliko vrijedim?
U narodu često možemo čuti da vrijedimo onoliko koliko iskustva imamo. Je li to doista točno? Mnogi ćemo reći da je to istina, ali ćemo se također i zapitati zašto neke osobe, iako su kroz život mnogo prošli i ubiru velike plodove svog iskustva, ipak sumnjaju u sebe i kažu da ne vrijede ni pet para. Što je to što nam jednostavno ne da da uvidimo naše iskustvo, naše plodove rada i života? Mnogo toga smo prošli, a vrlo malo toga istinski doživjeli. Zašto je to tako?
Mnoge osobe sebe bez razloga ponižavaju, smatraju se bezvrijednim… a taj osjećaj je poznat kao nisko samopoštovanje. U današnjem užurbanom svijetu svjedoci smo da sve više i sami sumnjamo u sebe, jer vrijeme mnogo toga od nas zahtjeva, a mi se jednostavno ne snalazimo u svoj toj trci.
Možda će netko reći: „Pa što ako imam nisko samopoštovanje, to nije nikakav problem. Moj život, moja stvar.“ To doista jest nečiji život, ali nisko samopoštovanje je prepreka ne samo onome koji ima nisko samopoštovanje, već i drugima oko njih. Nisko samopoštovanje je erupcija emocija, ali negativnih emocija prema samome sebi, kao jedan vid autoagresije. Bombardiramo se lošim mišljenjem o sebi, a što je ono učestalije, organizam se privikava na takve misli i mi doista postajemo osobe koje ne vrijede ni pet para.
Naš mozak je čudo, može uraditi stvari koje mi ne možemo ni zamisliti. I što god više negativno mislimo takvi i postajemo. U zadnje vrijeme smo svjedoci da je sve više knjiga i izdanja koji govore o važnosti pozitivnog mišljenja. Većina ovih izdanja temelje svog mišljenja imaju na veoma velikoj moći podsvijesti. Ono što radimo u svijesti, polako, ali sigurno ulazi u našu podsvijest, i javlja se veliki problem ako je nešto negativno u našoj podsvijesti, jer podsvijest i nesvijest nisu u našoj moći, ali kako naša nesvijest i podsvijest može imati kontrolu nad svijesti, tako upravo i svijest može utjecati na njih obratno. Istina, taj proces jest usporen, ali mijenja nas iz korijena.
Što će se dogoditi s nama ako se polako, ali sigurno mijenjamo našim negativnim mišljenjem? Jednostavan je odgovor… to ćemo i postati… ako vjerujemo da smo nesposobni, naši postupci će postajati samoispunjavajuće proročanstvo… bit ćemo ono što tvrdimo i čemu se nadamo… to na neki način i jest dobro za nas, ali samo ako pozitivno mislimo o sebi.
U psihologiji je poznata teorija C. Rogersa koji tvrdi da se naša ličnost sastoji od realnog ja (ono što jesmo) i idealnog ja (onog što želimo biti). Ako je velika razlika između ova dva „ja“, velike su šanse za mijenjanje nivoa samopoštovanja.
Realno vrlo ružno pišemo, a mi želimo imati lijep i uredan rukopis. Ako naše zadovoljstvo nama samima nije na zadovoljavajućem nivou i mi to doista potvrđujemo svojim mislima da to ne možemo popraviti, da smo vrlo nesposobni. Bombardiramo se negativnim mislima. Sve ove misli koje šaljemo našoj podsvijesti usvajaju se i to postaje dio nas, ali već dobro utabani dio nas, koji je jako teško mijenjati. Međutim ako bismo rekli: „Ok, neuredno pišem, ali moram se truditi pisati polako i lijepo kako bi mi se popravio rukopis, jer to doista želim i mogu.“ Naša podsvijest će na osnovu naših misli slati signale velike želje i upornosti za vježbanje i popravljanje rukopisa, jer samo pozitivnim mislima možemo smanjiti razliku između realnog ja i idealnog ja kako bi nivo našeg samopoštovanja bio veći.
Da sam mislila da neću uspjeti napisati ovaj tekst sigurna sam da ga ne bih ni napisala, ali bila sam uvjerena i sigurna da ću ga napisati, a sad koliko dobro to sami procijenite… ali znam samo jedno… ja doista vrijedim, a Vi?
U Sarajevu, 30. 11. 2012.
B. K.