By Oliver Jurišić 11 travnja, 2020 Filozofija Oliver Jurišić 0 Comments

O podsmijehu

Podsmijeh? Riječ kojom se izražava da se nešto skriva ispod smijeha ili pod smijehom. Tko se skriva? Skriva se kradljivac iskrenosti. Rušilac povjerenja. Trovač dobrog raspoloženja. Tihi napadač na pristojnost. Onaj koji nagrđuje lice iznutra. Ispod kože. Zlostavljač duše. Podsmijeh nagrđuje duh. Nadmenošću. Bezobrazlukom. Intelektualnim nepoštenjem. Podsmijeh je bolest. Često je skrivena i ne može se odmah primijetiti. Podsmijeh napada iskren osmijeh i smijeh. Ne podnosi društvo dobrih i plemenitih ljudi. Podsmijeh svemu pristupa s cinizmom. Podsmijehu nijedan osmijeh nije dovoljno iskren. U svakom smijehu vidi skrivenu dvoličnost. Samo podsmijeh u dječjem osmijehu i smijehu traži skriveni cinizam i zluradost. Podsmijeh sve ljude smatra prijetvornima i pokvarenima. I ne vjeruje nijednom nasmijanom ljudskom licu. Podsmijeh kao dijete ranjenog ljudskog duha sve ljudske duše smatra zlima i prljavima. Čak i dječju dušu. Sva ljudska lica smatra maskama koje iza sebe kriju otvoreno i nepatvoreno zlo. Podsmijeh nije grimasa. Fizička gesta. Manifestacija lica. Podsmijeh je nutarnji izraz zluradog bolesnog ljudskog duha. Koji to ne priznaje. Koji se boji pogledati samog sebe. Podsmijeh je bolest projekcije vlastitog duha u duh svih ljudi. Moj duh je pokvaren. Zao. Zloban. Ako je moj, i svi su drugi isti. Čak i dječji. Kad je skriven, podsmijeh stvara duhovnog bolesnika. Duhovnu ruševinu. Čovjeka nesposobna za iskren smijeh i osmijeh. Kad je otvoren, podsmijeh stvara oholog i najpametnijeg. Nekog tko vjeruje da nitko nije čitao što on čita i napisao ono što on piše. Nekoga s kim svijet počinje i završava. Nekoga tko je položio svoje ruke na povijest svijeta i čovječanstva i kaže nam: „Ja znam sve, vi ne znate ništa“. Koji nam se osmijehuje i smije. Podsmijehom. Njemu je ljubav opresija i ropstvo. Njemu je dobrota slabost i lažni altruizam. Njemu je iskrenost dvoličnost. Njemu je plemenitost gluma kojom se želi preko tuđih leđa i muke doći do vrha. Zašto? Jer je izgubio sposobnost za iskren i autentičan smijeh i osmijeh. Sumnjičav je prema tapšanju po ramenu. Povlači ruku kad mu druga ruka želi pomoći. Sklanja rame kada se nečija glava želi nasloniti da se odmori. Ne pruža zagrljaj kada ga drugi treba radi utjehe i sigurnosti. Zašto? Jer se podsmjehuje ljubavi, dobroti i plemenitosti. Jer ne vjeruje ramenu, ruci i zagrljaju. Njemu se oni čine kao oružje za ubijanje i ranjavanje. Podsmijeh je dokaz teške povrijeđenosti i ranjavanja. Rane koja ne zacjeljuje. Podsmijeh je mehanizam zaštite od iskrenog osmijeha i smijeha. Podsmijeh krase cinizam i pesimizam iza kojih se krije duboka povreda čovjekova duha i čovjekove nutrine. Podsmijeh je predstava za druge. Gluma za samog sebe. Iza njega se krije netko tko je povrijeđen. Tek kad se utvrdi stupanj i vrsta povrede, može se pokušati izići iz otrovnog svijeta podsmijeha. Podsmijeh ne dopušta da mu se priđe. Ne voli ni javne ni skrivene pristupe. Od svih se brani. Grebe. Napada. Koristi cijelog čovjeka i njegovo tijelo i duh da se obrani. Mrzi lijekove i terapije. Užasava se ljubavi, dobrote i nježnosti. Užasava ga pomisao da za njega postoji rame, ruka i zagrljaj. Podsmijeh nije glup niti površan. Duboko i ozbiljno inteligentan, podsmijeh ne želi biti izliječen. Ne želi biti uklonjen. Samo jedan ozbiljniji dodir iskrenog osmijeha i smijeha narušit će njegovu sigurnost i kontrolu. Bilo bi puno lakše da podsmijeh ne postane jedno s čovjekom. Identičan čovjeku koji se svemu i svima podsmjehuje. Ozdraviti čovjeka liječeći ga od podsmijeha, naporan je i dugotrajan zahvat. Kao da pokušavate s čovjeka skinuti kožu i pokušati ga držati na životu samo na mesu i kostima. I zato se ponekad ne usudimo. Čini nam se da će netko zaista umrijeti ako ga pokušamo liječiti od podsmijeha. I on se brani. Mudro. Pametno. Inteligentno. I napada. Našu ljubav. Dobrotu. Iskrenost. Plemenitost. Cinizmom. Pesimizmom. Mračnim slutnjama. Ako uspijemo nekoliko puta probiti njegov oklop iskrenim smijehom i osmijehom, možda se nešto promijeni. Možda čovjek koji se svemu i svima podsmjehuje vidi u sebi čovjeka. Onog čovjeka koji u sebi nosi sposobnost za iskreno. Za dobro. Za plemenito. I prestane biti sumnjičav i nepovjerljiv prema osmijehu i smijehu djeteta. Jer podsmijeh ne vjeruje u nevinost. Njemu smo svi krivi i zli i pokvareni. Sve nas gleda kao neprijatelje i krvnike. Samo da jednom uspijemo doprijeti do njegove nutrine, njegovog duha i otkriti mu da u njemu još uvijek živi dijete sposobno za iskren osmijeh i smijeh. Kad bismo to uspjeli, bio bi to dobar početak na putu dugotrajnog liječenja i oporavka. Jer podsmijeh je bolest duha i nju se najbolje liječi pokušajima da prodremo u čovjekovu povrijeđenu i ranjenu nutrinu kako bismo mu otkrili da još uvijek postoji mogućnost za iskren smijeh i osmijeh. Jer licem ne možemo postići ništa. Podsmijeh licima ne vjeruje i prezire ih uvjeren da sva lica lažu i da su sva dvolična kada se osmjehuju. Samo duh dobrog čovjeka može prodrijeti do duha bolesnog podsmjehivača. Riječ je o borbi zdravog duha protiv bolesnog duha, a ne o sukobu lica koja se jedno drugom osmjehuju. Jer lica mogu prevariti i varaju. Zdrav duh i bolestan duh ne mogu prevariti jedan drugog. Odmah se prepoznaju bez ikakve grimase, smijeha i osmijeha. Zdrav duh prepoznaje podsmijeh i želi pomoći čovjeku. Bolestan duh podsmijeha prepoznaje zdravog duha ljubavi, dobrote i iskrenosti i bježi od njega jer ne želi pomoć. Ne želi lijek. Ne želi oporavak.

Što je podsmijeh? Bolest ljudske duše koju ponekad smijeh, osmijeh, lice, ruke, ramena ne mogu izliječiti, ali možda zdrav i vedar ljudski duh mogu, jer podsmijeh se liječi iscrpljujućom borbom ljudskog duha protiv drugog ljudskog duha. I nismo svi uvijek spremni i dovoljno hrabri da se upustimo u sukob. Bilo da ne želimo biti izliječeni od bolesti podsmijeha bilo da ne želimo oboljeti od te bolesti duše.

U Sarajevu 11. 4. 2020.

O. J.