By Mario Bernadić 5 travnja, 2020 Granična pitanja Mario Bernadić 1 Comment

PSIHOLOGIJA „ZOMBI” FILMOVA

Kad je prognani sovjetski revolucionar Lav Trocki otišao gledati nijeme filmove u New York, opisao je svoj šok zbog toga što su živa bića pretvorili u tihe, bezbojne stvari. Tako bi se slobodno misaoni proces apstrakcije, koji nastoji istaći ono bitno kroz zanemarivanje svega nebitnog, mogao identificirati ujedno kao blagoslov i prokletstvo zapadne kulture – i to započevši tamo još nekad od samoga Sokrata. Naznačeni pristup je polučio sjajne rezultate kroz rađanje filozofije, znanosti, tehnologije i umjetnosti, ali je istovremeno osudio čovjeka da bude onaj koji vječito nije „sav svoj” i „sam kod sebe”. Od antičkog mudraca čija je autorefleksija u sebi prepoznavala „dušu zarobljenu tijelom” (Platon), s vremenom se izrodilo postmodernističko „tijelo zarobljeno dušom” (Foucault).

S naznačenim uvodnim napomenama upustit ćemo se ponešto u fenomenologiju i problematiku zombi filma, kao jednog od najvažnijih predstavnika horor žanra današnjice. Sve je započelo tamo nekad 1968. s „Noću živih mrtvaca”, redatelja Georga Romera. Premda snimljen skromnim budžetom, te začinjen lošom glumom neafirmirane glumačke ekipe, ovaj film će se vrlo brzo prometnuti u začetnika cijelog novog „zombi” žanra, te u istinski kulturološki fenomen, koji je manje-više podjednako oduševljavao publiku i kritiku. “Ovaj film je uspio uspješno pomiješati koncept zombija ljudoždera, izolacije i globalne panike koja se manifestira na klaustrofobičnoj i intimnoj razini…” (Brian McKay). Zapravo, ni sam Romero nije bio posve originalan. Kao uzor i inspiracija mu je služio knjiški predložak Richarda Mathesona „I Am Legend” iz 1954. Premda je Matheson u svom djelu govorio o najezdi vampira, a ne zombija, uspio je postaviti za žanr važan postmodernistički vidokrug obiteljskog doma kao svojevrsne vojne utvrde i luke spasa naspram prijeteće izvanjske zaraze. Romero će u tom smislu zatvoriti u jednu obiteljsku kuću sedmoro različitih ljudi koji nastoje preživjeti iznenadnu najezdu oživjelih mrtvaca. Za razliku od još uvijek agilnih Mathesonovih vampira, Romerovi zombiji su se činili nespretnima i tromima, bezosjećajnima u predatorstvu, s vlastitim sjećanjima u ruševinama, pokazujući tek povremeno crte istinske ljudske osobnosti. Poveznice sa stvarnim svijetom i životom su bile neosporne, već zbog toga što je i sam Romero svojevremeno izjavio kako smatra da smo svi mi zombiji, misleći pri tome osobito na dehumaniziranu radničku klasu („blue collar monsters”). Zapravo, Romero nije mislio da su današnji ljudi posve kao zombiji, nego se ovdje prije govorilo o nekakvom zombi aspektu današnjeg čovjeka, o svojevrsnoj „čudovišnosti unutar ideje”. S tim dolazimo do, za zombi filmove, važne teze o “zajedničkom iskustvu koje spaja žive i nežive u istom tijelu” (Dylan Trigg). Želi se reći da sukob bezumnih krvoločnih kanibala sa šačicom preživjelih razumnih ljudi ne predstavlja ništa drugo do li sliku nutarnje borbe suvremenog čovjeka. U tom smislu, Ana iz filma „El Desertio” je raspeta u svojem senzibilitetu prema dvojici muškaraca: pouzdanom, ali bezosjećajnom Jonathanu i intenzivnom Axelu, s kojima zajedno živi i bori se protiv okružujuće horde živih mrtvaca. Na kraju dragovoljno dopušta biti ugrižena od strane zombija, opredjeljujući se prema Phil Smithu za bezumnu slobodu hodajućeg mrtvog tijela naspram iscrpljujućeg života tijela zarobljenog dušom. Biti čovjekom nije lako, i stoga se on po Smithu stalno suočava s dvojbom rudimentarnog života na „površini nužnosti” te one „čežnje za smislenom društvenom jedinicom” bez koje istinsko čovještvo nije moguće. No što je u igri manje pravih ljudi, to će i onim rijetkim preživjelima biti još teže ostati čovjekom.

Sintagma živog mrtvaca je zapravo po sebi znatno starija od samog Romerovog djela. Prvi puta se mogla susresti kod „Frankensteina”. No, kod Romera se događa nešto što će Jack Halberstam identificirati kao „potencijalnu množinu post-frankensteinovog čudovišta”. Neprilagođeni izuzetak kao da se s vremenom prometnuo u zacrtano društveno pravilo.

Za kraj ćemo spomenuti još jednu „zombi” kulturološku datost. Po Steveu Jonesu zombi filmovi predstavljaju tek izokrenutu burlesku. Premda se pred muškarčevim osjetilima ugodno okruženje striptiz kluba kudikamo razlikuje od odvratne i uznemirujuće situacije zombi filmova, ovo oboje na koncu predstavlja precizan odraz društva u kome je ljudsko tijelo prometnuto u najobičniji „mesni produkt”. Odnosno, moglo bi se reći da burleska naspram zombi filma predstavlja tek ušminkano naličje jednog bezdušnog materijalističkog dehumanizirajućeg društva.

Umjesto zaključka: Tko zna, možda je zato i aktualni strah od korona zaraze toliki koliki jest. I možda je on tek nesvjesna konkretizacija puno dubljeg psihološkog straha od definitivnog gubitka ljudskosti u današnjem društvu i vremenu, kao što u ostalom i učestao strah od apokalipse izgledno nije ništa drugo nego strah od svoje vlastite apokalipse.

U Sarajevu 5. IV. 2020.

M. B.

Izvori:

–Phil SMITH, To Walk in the Zombie Body, Izvor: https://www.academia.edu/25106005/To_Walk_In_The_Zombie_Body (Stanje: 4. IV. 2020.).

–Phil SMITH, A taxonomy of ‘zombie space’ for walking in monstrous cities,Izvor: https://www.academia.edu/24297173/A_taxonomy_of_zombie_space_for_walking_in_monstrous_cities (Stanje: 5. IV. 2020.).

-Steve JONES, “XXXombies: Economies of Desire and Disgust”, Balaji, M. (Ed.) Thinking Dead:What the Zombie Apocalypse Means. New York: Lexington Books, 2013.