By Mario Bernadić 23 siječnja, 2020 Granična pitanja Mario Bernadić 0 Comments

ZBOG ČEGA SE SUVREMENI ČOVJEK TOLIKO ODUŠEVLJAVA PSIHOPATSKIM LIKOVIMA?

Moglo bi se reći da suvremena opčinjenost psihopatima kreće tamo nekad prije tridesetak godina s filmskim i književnim likom dr. Hannibala Lectera. Ono što film tek daje naslutiti, sam književni predložak Thomasa Harrisa mjestimično bez zadrške proklamira, slaveći naznačenog psihopatskog ubojicu i ljudoždera kao genija i sliku istinskog čovještva. Bilo kako bilo, prvi film u franšizi („Kad jaganjci utihnu”) osvaja čak pet Oskara, a prošlogodišnja uspješnica o onom jednom drugom slavnom psihopati „Joker” upravo kuca na vrata ovogodišnje dodjele nagrada američke filmske akademije s čak 11 nominacija.

Međutim, iole ozbiljnija analiza pokazuje da ljudska fascinacija psihopatima seže znatno dublje u prošlost. Mnogi slavni likovi na prvu možda ne izgledaju tako, ali su u suštini psihopati. Recimo, slavni filmski tajni agent u službi Njezinog visočanstva – James Bond bez ikakve dvojbe pokazuje sve znakove teške duševne psihopatije. Drži do vanjštine i stila; hladan, rafiniran, izvrstan glumac i manipulator. Hladnokrvno povlači obarač, često s ciničnim osmijehom na licu, i nikad se ne grize kasnije zbog toga. Reklo bi se da ga u životu još jedino uzbuđuju opasnost i lijepe žene. Ipak, s druge strane, James Bond se nalazi pod kontrolom jedne civilizirane države i usmjeruje svoju psihopatiju isključivo protiv iznimno loših tipova koji predstavljaju tešku opasnost, ne samo za njegovu državu nego i za čitav svijet. A to ga čini u konačnici nekom vrstom korisnog, kontroliranog psihopate koji kao takav predstavlja protuotrov za one druge, beskorisne psihopate izvan svake kontrole. Tako valjda stižemo i do prvog razloga čovjekove opčinjenosti psihopatima, a to bi bila nemogućnost civiliziranog suočavanja sa zlom. Tko je dobar i plemenit, njemu valjda pristaje jedino to da bude još bolji i plemenitiji. On se ne može zbog onih loših spuštati na njihov nivo, prljajući svoje ruke i dušu, i riskirajući pri tome svoje duševno zdravlje, jer kako je poznato, mnogi normalni koji povuku obarač, pa makar i opravdano, poslije toga trajno obole (PTSP). Zato dobrima često jedino preostaje nada da će se već naći neki psihopat kojeg se da kontrolirati, te da će se on odlučno obračunati sa svim onim psihopatima koje je nemoguće kontrolirati.

Psihopate u narodnim pričama i religioznom folkloru

Zanimljivo je kako u tradiciji većine naroda postoje neki mračni psihopatski, pa čak i demonski likovi koji u suštini igraju pozitivnu ulogu, pri tome uglavnom plašeći neposlušnu djecu. U patrijarhalnom slavenskom kontekstu za to su uglavnom bile zadužene žene. Sve odreda neke stare, ogavne vještičurine: Babaroga, baba Jaga, Bukača… S druge strane, u matrijarhalnom germanskom kontekstu strašni su bili uglavnom muški likovi. U anglosaksonskom kontekstu tako susrećemo Sandmana, a u srednjoeuropskom kontekstu Krampuza. Krampuz je po sebi posve demonski lik. Izgleda kao đavao, ali on to ipak nije, jer nalazi se pod čvrstom stegom Sv. Nikole. I tako njih dva tumaraju naokolo … Nikola pri tome dijeli poklone dobroj djeci, a Krampuz pokoju šibu i komad ugljena zločestoj djeci. No, kako se to u praksi često ne zna tko je tko, tako se dogodi, recimo u austrijskom Tirolu, da svako dijete dobije prvo pokoju šibu (noć uoči blagdana Sv. Nikole), a sutradan zatim i svečev poklon.

Slika 1.: Poštanska karta iz 1900. Krampuz u „elementu”… Izvor: Wikimedia.org

Vratit ćemo se malo novijim vremenima, misleći pri tome na onih zadnjih tridesetak godina. S novijim filmskim i književnim psihopatima otvara se ipak nešto duboko uznemirujuće, jer oni nisu više poput ovih klasičnih psihopata. Oni nemaju nikakvu pozitivno-zaštitničku niti etičku društvenu ulogu. Oni su jednostavno pomahnitali kriminalci i ubojice. Preziru sistem i žele ga okončati. Fascinacija ovakvim likovima neminovno ukazuje na duboku razočaranost današnjeg čovjeka, kako društvom u cjelini tako i njegovim uhodanim vrijednostima. S druge strane, možda je sve ovo i bilo neminovno, te po sebi predstavlja tek evoluciju one klasične, nazovi dobre psihopatije. Jer u konačnici nijedno nasilje nije dobro i posve opravdano. Ono uvijek tendira prema tome da se epidemiološki širi i produbljuje, slično kao što niti jedna ludost ne može biti istinski dobra i smislena. Pitanje zla u konačnici ipak zahtjeva mnogo više od onog tradicionalnog „klin se klinom izbija”.

Neodoljivi zov aveti slobode

Moguće najbolju, a ujedno i najjednostavniju definiciju psihopate je dao američki autor Marty Rubin: „Psihopati svoje luđačke misli provode u djelo, a mi ostali ih držimo u glavi.” Naravno, sa ovim se istovremeno iscrtava i razlika između psihopata i ovih drugih normalnih. Svima nama nadolaze češće ili rjeđe svakakve misli i želje: pohota, požuda, mržnja, zavist, kao i živopisne osvetničke nasilne fantazije, ali sve ovo uglavnom pomoću različitih psiholoških i duševnih inhibicija uspijevamo zadržati unutar sebe. Međutim, sve ovo normalnom čovjeku i nije tako lako za izdržati. Svaka borba iscrpljuje, a pogotovo ova sa samim sobom. Stoga veliki broj ljudi pronalazi sebi nekakav odušak senzibilizirajući se s kojekakvim fiktivnim psihopatima, jer eto, oni se ne iscrpljuju s nutarnjim kočnicama i otporima, nego rade što ih volja. Međutim, već nas i ta fiktivna djela upoznaju s nevjerojatnom količinom kaosa kojeg producira jedna takva nesputana negativna sloboda. Tako onda stižemo i do onog uzvišenijeg sekundarnog oduška. Usprkos svim svojim mukama, razaznajemo da je ipak bolje biti fin, pošten i uljudan, pa makar ponekad i boljelo.

U Sarajevu, 23. I. 2020.

M. B.

Izvori:

-Thomas ERIKSON, Okruženi psihopatima. Kako izbjeći da vas iskoriste, Poetika, 2019.

-Jack PEMMENT, Why Do We Like Psychopaths? (3.X.2017.), Psychology Today, Izvor: https://www.psychologytoday.com/us/blog/blame-the-amygdala/201710/why-do-we-psychopaths (Stanje: 23.I.2020.).