O ljubavi na prvi pogled

Kad se ljudima dogodi ljubav na prvi pogled, to je ostvarenje božanskog plana koji kroz oči drugoga vječno ljubi prolaznog i krhkog čovjeka. Ako se to nikad ne dogodi, ostaje nostalgija za božanskim pogledom koji bi čovjeka ljubio. U potrazi za ljubavlju na prvi pogled, čovjek se daje u potragu za božanskom iskrom koja postoji negdje u nečijim očima i koja se nikada neće upaliti ako se dva pogleda ne susretnu. Traganje za ljubavlju na prvi pogled je avantura u koju se čovjek upušta nošen čežnjom za božanskim pogledom koji ga nikada neće prezreti i osuditi. U ljubavi na prvi pogled u nečijim očima se otkriva božansko koje iz slabašnog tijela gleda u čovjeka. Kao da božansko prebiva u očima koje su povezane s dušom kada se susretnu oči koje su od vječnosti bile predviđene da se međusobno ljube. Ljubav na prvi pogled je prožetost pogledom nečega božanskog što ništa ne može opisati koliko god se o tom pogledu pisalo, pjevalo i usmeno prepričavalo. Zašto pogled ima takvu privlačnost? Odakle mu magnetizam da vječno spoji nespojivo? Odakle mu moć da sveže oči za oči za cijeli život? Kada se dogodi ljubav na prvi pogled, božansko veže njihove oči za cijelu vječnost, a ne isključivo za ovaj život i taj pogled ostaje čvrst, stabilan i nikada se ne mijenja. Kada se sve mijenja, a nešto ostaje nepromjenjivo, nije li riječ o nečemu što ne propada i što traje? Ako se sve mijenja, vječnost se ne mijenja. I kao što se izgled tijela, boja glasa, fizička ljepota mijenjaju, pogled i ljubav koju je izazvao kod prvog susreta ostaje nepromijenjen. Nije li to znak da su neki pogledi koji se čovjeku dogode vječni, trajni i nepromjenjivi? Kao što se vječnost traži u čvrstoći i trajnosti stijene ili nepresušnom izvoru rijeke, tako se i ljubav na prvi pogled koja je nestala traži u drugim i novim pogledima jer čovjek želi pronaći iskru vječnosti koju je susreo u nečijim očima i pogledu. Nitko ne zna kako izgleda ljubav na prvi pogled jer nitko ne zna kako izgleda vječnost. Kao što o vječnosti imamo priče, bajke, mitove i romane, tako i o ljubavi na prvi pogled imamo nepregledne biblioteke pokušaja da se opiše što čovjek osjeti kada u pogledu drugog jasno vidi iskru vječnosti i kada ga ta iskra zarobi i osvoji i kada, koliko god bježao, više ne može umaći svjetlosti i vatri te iskre koja ga prati na javi i progoni u snu. Kao da se cijeli život vrti oko te iskre, te neobične boje njegovog/njezinog oka koja je drugačija od svih drugih boja i svih drugih ljudskih očiju. Nije neobično da čovjek taj pogled i te oči pamti cijeli život bez obzira jesu li pogledi ikada međusobno progovorili ljudskim jezikom. Kao što bi se čovjek sjećao vječnosti da je prije života u njoj boravio i ne bi mogao živjeti da ne misli na nju, tako se događa i onima koji vjeruju da su imali ljubav na prvi pogled. Među ljudima oduvijek postoji misao i osjećaj da su postojali negdje drugo prije nego su došli na svijet, da su prije postojali u vječnosti koja ih je u jednom trenutku iz samo njoj znanih razloga poslala u svijet. Možda je ljubav na prvi pogled sjećanje na vječni pogled i vječne oči koje ljube i u ljubavi na prvi pogled pronalazimo ono što smo izgubili i ono čega se nejasno sjećamo. Ne bez razloga o njegovom/njezinom pogledu i očima koji nas je pogodio i obuzeo govorimo da ima božanski lijep pogled ili božanski lijepe oči. Ugodno je pomisliti da je istina kako je čovjek stvoren tako da negdje u svijetu postoji pogled i oči koje su stvorene samo za njega/nju i da bi se ti pogledi i oči trebali susresti. Ako je vječnost tako darežljiva pa za svaki pogled i oči stvara pogled i oči drugoga kako bi se božanska iskra zapalila između dva ljudska pogleda, zašto je tako malo onih koji pronalaze pogled i oči koji su za njih stvoreni? Je li vječnost nepoštena ili smo postali slijepi ili ne tražimo taj pogled i te oči? Ponekad do nas dopire neka novela, neka uzbudljiva priča, neka uzbudljiva pjesma koja govori o dva pogleda koji su se već kod prvog kontakta spojili u jedan kao da je u vječnosti zapisano i određeno da se trebaju susresti. Iako rijetko, ali ipak susretnemo i izvan napisane i ispričane priče dvoje stvarnih ljudi kojima se dogodila ljubav na prvi pogled. Što nam oni govore i kako opisuju svoj susret? Pokušavaju, ali ne uspijevaju. Govore o čudnoj sili, o neobičnoj privlačnosti, o neopisivo snažnom magnetizmu, o čudesnoj boji očiju. Govore o vječnosti, ali je ne mogu opisati. Pričaju nam o vječnosti koja im se dogodila kad se iskra božanskog upalila između dva ljudska pogleda i ljudskih očiju, ali im nedostaju riječi da sve izreknu jer tko može opisati vječnost. Ali vidimo vječnost u njihovim pogledima i nije tajna da im potajno zavidimo i pitamo se postoje li tamo negdje među bezbrojnim pogledima i bezbrojnim očima njegov/njezin pogled i oči koje je vječnost pripremila da budu nama darovani. Čovjek je rezigniran, razočaran i umoran kada nakon desetljeća potrage za pogledom i očima ne pronađe božansku iskru u njegovom/njezinom pogledu i očima. Pomalo odustaje i povlači se i zatvara pogled i oči kao da više ne vjeruje da se može dogoditi ljubav na prvi pogled, kao da se pomirio s tim da više nema vremena i da je već isuviše star za djetinjarije i novu mladost i novi život. Kao da je zaboravio da je ljubav na prvi pogled plan vječnosti i da vječnost ne obraća pažnju na vrijeme, godine, godišnja doba i razdoblja povijesti. Vječnost je odredila nečiji pogled i oči da zapale iskru božanskog u nama i to što sve više sumnjamo da je to moguće i odustajemo nazivajući to tlapnjom i nemogućim nije prokletstvo vječnosti, nego prokletstvo čovjeka koji skrene pogled i zatvori oči baš u trenutku kada su njegov/njezin pogled i oči otvore u potrazi za iskrom božanskom u pogledu koji se okrenuo u stranu i očima koje su se upravo zatvorile. Samo trenutak prije da je taj pogled ostao uspravan i usmjeren i te oči da su ostale otvorene dogodilo bi se ono božansko čudo o kojima toliki pišu, pjevaju i pripovijedaju, čudo ljubavi na prvi pogled kada se vječnost kao božanska iskra pali poput plamena o pogledu i očima koji se međusobno promatraju i naslućuju da iza pogleda i očiju počiva nešto božansko i vječno u biću druge ljudske osobe.

U Sarajevu 5. 12. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Oleg Gekman