O škrtosti

Za čovjeka koji nam nešto neće dati znamo reći kako je škrt čovjek. Ponekad je to istina. Ponekad nije. Ne znamo uvijek razloge i motive tuđe škrtosti i je li u pitanju škrtost. O škrtosti mislimo kao o ljudskoj mani prema kojoj čovjek koji ima ne želi dati onomu koji nema. Škrtost doživljavamo kao pitanje koje se tiče materijalnih stvari. Novac, hrana, odjeća i drugo što se može dati u materijalnom i konkretnom obliku. Škrtost se ne može odvojiti od čovjekovog odnosa prema stvarima. Kada čovjek razlikuje svoju ljudskost od materijalnih stvari koje koristi, ne možemo reći kako je škrt čovjek. On može biti oprezan, racionalan, umjeren kada daje jer mora voditi računa recimo o tome što će ostati njemu i njegovoj obitelji. Netko ga može smatrati škrtim i reći kako ne želi dati. Ali čovjek koji ima te racionalno i umjereno koristi ono što ima je čovjek koji ne vodi računa isključivo o sebi i odnosu prema materijalnoj stvari koju posjeduje. Ako čovjek ima novac i troši ga umjereno i racionalno, uvijek će biti u pitanju čovjek koji odnos između sebe i novca ne vidi kao jedini odnos koji postoji između čovjeka i materijalne stvari. Njegovo shvaćanje osobnog odnosa prema novcu uključuje i ljude za koje se brine kao što su to njegova obitelj i djeca. Onomu koji nema obitelj i djecu, takav čovjek se može učiniti izrazito škrtim. Ali onaj koji nema druge ljude o kojima mora brinuti osim sebe, teško može razumjeti onoga koji ima obitelj i treba voditi računa o obitelji. Onaj koji ima obitelj ne vidi isključivo sebe i novac u međusobnom odnosu jer će postati ili isključivo sebičan ili isključivo rasipan. Obitelj je okolnost koja zaustavlja opasnost da postane sebičan ili rasipan. Onaj koji je sam i vidi samo sebe i novac u međusobnom odnosu u većoj je napasti da postane ili sebičan ili rasipan. Čovjek postaje škrt kada se poremeti odnos između određene stvari i čovjeka, kada se iz odnosa između čovjeka i stvari isključe drugi ljudi i druge stvari. S vremenom stvar postaje dio čovjekove ljudskosti jer čovjek nema drugog odnosa osim odnosa prema stvari i čovjek postaje stvar i stvar postaje čovjek. Ako uzmemo novac, čovjek postaje škrt kada novac postaje dio njegove ljudskosti i njegovog bića. Dok postoji svijest koja razdvaja ljudskost čovjeka od novca kao stvari, ne može se govoriti o pravoj i ozbiljnoj škrtosti. Kada ljudskost i novac postanu identični, rađa se škrtost jer davanje novca označava odustajanje od ljudskosti, a zarađivanje novca znači ostvarivanje vlastite ljudskosti. Škrtost ne poznaje darivanje iz razloga što darivanje novca za onoga koji je škrt znači odustajanje od vlastite ljudskosti. Škrtost voli gomilanje novca jer znači rast i ostvarivanje dometa vlastite ljudskosti. Škrtost je nesposobnost ili nemogućnost da ljudskost čovjeka ili čovjek kao takav bude stvarno odvojen od stvari koju posjeduje. Škrtost je identičnost ljudskosti i stvari. Škrtost se ne proteže samo na materijalne stvari. Ona može zahvatiti i ono što nije materijalno. Recimo ljubav. Biti škrt u ljubavi značilo bi svoju ljudskost izjednačiti s ljubavlju i ne biti sposoban razdvojiti ljubav i sebe kada je riječ o darivanju i primanju ljubavi. U tom slučaju darivanje ljubavi nije moguće i rađa se sebičnost. Jer darovati ljubav značilo bi za škrta čovjeka odricati se svoje ljudskosti.  Kao što ne bi bilo moguće ni pravo primanje ljubavi jer bi se ljubav od drugoga uzimala na silu, jer se ljubav od drugog otima da bi se razvijala ljudskost onoga koji je škrt. Škrtost je, kako rekosmo, identičnost ljudskosti stvari čime je ona u konačnici poremećaj čovjekove ljudskosti u odnosu prema ljudima i prema stvarima. Kao poremećaj ljudskosti, škrtost ne može dati od sebe ništa jer svako darivanje za škrta čovjeka znači odustajanje od ljudskosti. Škrtost ne može ništa primiti čak i onda kad joj se nešto slobodno daruje jer da bi ljudskost škrta čovjeka rasla, ona mora uzimati i onda kada drugi ne može i ne želi nešto dati. Kod škrtosti dolazi do određenog gubitka samosvijesti o tome da je čovjek svoju ljudskost vezao ne uz stvari, nego je svoju ljudskost pretvorio u stvar bilo da je riječ o novcu, moći, slavi, ljubavi ili čemu drugom. Tako su ljudskost i slava identični, ljudskost i novac identični, ljudskost i moć identični itd. Škrt čovjek koji se boji da će gubitkom stvari izgubiti veći ili manji dio svoje ljudskosti ne mora uvijek imati samosvijest o tome da je škrt. Netko mu drugi treba skrenuti pozornost na to da je identificirao svoju ljudskost i stvar koju posjeduje. Škrtost nije samo osobni poremećaj. Može se pretvoriti i u društveni poremećaj kada se pojavi veći broj ljudi koji su svoje ljudskosti identificirali sa stvarima koje posjeduju i svjesni su toga, ali tu samosvijest ne žele isticati ili smatraju da je stanje poremećaja normalno stanje društva. Škrtost postaje ozbiljna u trenutku kada pojedinac dođe do spoznaje da je identificirao sebe i stvar koju posjeduje i odlučuje živjeti prema tom modelu razmišljanja. Isto vrijedi i za društvo. I društvena škrtost postaje ozbiljna kada većina ili cjelokupno društvo ljudskost svojih članova identificira sa stvari koju društvo posjeduje i društvo slobodno odlučuje živjeti prema tom modelu razmišljanja. Nije uvijek jednostavno prepoznati škrta čovjeka. Mnogi ljudi su umjereni i racionalni u odnosu prema stvarima koje posjeduju i ne može ih se zbog toga zvati škrtima. Onaj koji je rasipan i ne pazi kako troši, svakog koji pazi i umjereno troši smatrat će škrticom, ali to nije točno. I onaj koji je umjeren nekoga može nazvati rastrošnim i nepažljivim u trošenju, ali ni to nije uvijek točno. Škrtost ne može tolerirati nekoga umjerenog u trošenju iz razloga što čovjek umjeren u trošenju ima svijest o razlikovanju ljudskosti i stvari koju posjeduje. Zna da njegova ljudskost ne može biti mjerena potrošnjom. Ima svijest o sebi i razdvaja ljudskost od stvari. On će znati kada treba biti darežljiv, kada umjeren, kada racionalan, kada i rastrošan, ali neće svoju ljudskost mjeriti u odnosu na stvar koju koristi da bude darežljiv, umjeren i rastrošan. Škrt je onaj čovjek kojemu su ljudskost i stvar identične, pa kad čovjek uzima novac i ne želi ga dati nego ga gomila nije riječ o rastu novca, nego je riječ o rastu ljudskosti. I kada ga ne želi dati i čuva ga samo za sebe, nije riječ o čuvanju novca, nego o čuvanju ljudskosti. Iako je u oba slučaja kod škrta čovjeka ljudskost pogrešno shvaćena i zato bi se škrtost mogla opisati kao poremećaj svijesti o vlastitoj ljudskosti i njenom odnosu prema stvarima koje posjedujemo i koristimo. Škrt čovjek identificira sebe i stvar, ljudskost i stvar i zbog toga škrtost nije problem odnosa prema materijalnim stvarima, nego je problem pogrešne percepcije čovjeka o njemu samom i njegovoj ljudskosti i što je njen sadržaj i u čemu se ona sastoji. Znati sigurno da je netko ozbiljno i duboko škrt nije tako jednostavno jer to znači poznavati nekoga tko ima poremećaj ljudskosti u odnosu prema stvarima koje posjeduje i koje želi imati, znači poznavati nekoga koga nije više moguće odvojiti kao čovjeka od stvari koje posjeduje jer su čovjek i stvar identični. Većina nas je povremeno i sklona škrtosti, ali ne znamo je li moguće susresti istinski škrta čovjeka onako kako smo ga ovdje zamislili i opisali jer uvijek susrećemo jedni druge kao ljudi i teško je procijeniti koje se od nas kao čovjek pretvorio u stvar koju posjeduje i je li i nas promatra kao da smo stvar?

U Sarajevu 25. 10. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Antonie Oosterink