By Oliver Jurišić 22 listopada, 2019 Filozofija Oliver Jurišić 0 Comments

O utopiji

Nije novost da smo ponekad frustrirani stvarnošću. Nezadovoljni ili nesretni što je ne možemo promijeniti. Ljuti što na nas utječe i onda kada je se barem na trenutak želimo osloboditi. Ponekad jer smo frustrirani stvarnošću i njezinim zahtjevima, stvaramo privatne utopije, naše male skrivene konstrukcije alternativne stvarnosti kreirajući stvarnost kakvom bismo je željeli. Naše male privatne utopije bijega nisu tako negativne kako drugi misle ili nas tako opisuju. Nismo bjegunci jer se ponekad sklonimo od stvarnosti u naše tajne privatne svjetove. Kroz naše male i svakodnevne utopije, kroz naša svakodnevna bježanja od stvarnosti svjesno ili nesvjesno utječemo i na našu životnu stvarnost i gole činjenice života. Naše privatne utopije dolaze iz stvarnosti koju živimo i kao što nam je stvarnost ponekad draga i privlačna, jednako su nam tako privlačne i drage naše utopije kojima sudjelujemo ne samo u stvaranju naših privatnih nepostojećih svjetova. Privatnim utopijama utječemo i na samu stvarnost u kojoj živimo.

Uvijek se nađe netko tko će reći da su utopije tlapnje i snovi koje nas odvlače od naših obveza prema stvarnosti, ali iza naših utopija ostaju stvarni tragovi. Često se govori kako je ljubav jedna od najvećih utopija, ali kada iza ljubavi između dvoje ostane dugotrajan brak, djeca, unučad, praunučad, nije li njihova ljubavna utopija izgradila stvarni svijet i donijela na svijet stvarne ljude? Naša privatna utopija može biti i konstruktivan bijeg od stvarnosti. Povući se iz stvarnosti na neko vrijeme u svoju utopiju i pomoću utopije stvoriti nešto što će ostaviti opipljiv trag u stvarnosti. Ako se pjesnik povlači u svoju privatnu utopiju mašte i slika, neće li u jednom trenutku njegova utopija roditi pjesničkim stihovima koji će biti vidljivi, čitljivi i mijenjati nas i naše osjećaje dok recitiramo? Svi mi tu i tamo povlačimo se od stvarnosti u svoju privatnu utopiju kako bismo stvorili nešto novo i drugačije što će utjecati na druge i na stvarnost.

Uslijed razmišljanja kako se prema svijetu i stvarnosti treba ponašati produktivno i iskoristiti njihove resurse, oslabila je i naša sposobnost bijega u privatnu utopiju koju smo za sebe stvorili ne samo da bismo pobjegli od stvarnosti, jer većina naših privatnih utopija nije bijeg od stvarnosti, nego pokušaj da negdje u svojoj nutrini pronađemo nešto čime ćemo rekonstruirati stvarnost. Tako se koristimo dvostrukom utopijom. Utopijom bijega i utopijom rekonstrukcije ili ponovnog stvaranja. Utopijom bijega ne bježimo od stvarnosti, nego se nakratko povlačimo od svijeta kako bismo u sebi, u svom privatnom svijetu fantazija pronašli nešto čime ćemo rekonstruirati stvarnost. U svoju privatnu utopiju se povlačimo onda kada je stvarnost okrnjena, oštećena, ranjena i u svojoj privatnoj utopiji tražimo ono čime ćemo izliječiti stvarnost. Kada smo povrijeđeni, odlazak u privatnu utopiju ne mora biti negativan bijeg od suočavanja s povredom. Odlazak u privatnu utopiju može biti i potraga za lijekom kojim želimo izliječiti otvorenu ranu kao kada se vraćamo u djetinjstvo kako bismo u nečijoj ljubavi i blizini pronašli lijek za hladnoću i ravnodušnost koju sada trpimo.

Za utopije se uvijek govorilo da su one fantazije neostvarene i nedosanjane budućnosti koju se uvijek sanja i traži. Ali utopije nisu samo pitanje budućnosti. Našim privatnim utopijama možemo rekonstruirati cijelu prošlost tako da iz nje uzmemo ono što će nam pomoći da se stabilno i čvrsto susretnemo s neugodnom ili opterećujućom stvarnošću. Povratkom u prošlost mi ne niječemo što se tamo zaista dogodilo, nego čak i u prošlosti unutar nje same kreiramo jedan utopijski svijet koji je bolji, plemenitiji i pravedniji kako bismo ono što ne možemo prihvatiti da nam se dogodilo prihvatimo i nadjačamo.

Kao kad se vraćamo u srednjoškolske dane. Susrećemo lica poznatih profesora i među njima i one koji nam nisu ostali u ugodnom sjećanju. Ali sada na fakultetu dok s teškim naporima polažemo ispite čak i oni profesori na koje ne mislimo s osjećajem zadovoljstva, odjednom postaju manje neugodni i njihova pojava postaje prihvatljivija. Na taj način naša privatna utopija rekonstruira našu prošlost i stvara jedan prošli utopijski svijet gdje su neugodni profesori sada ugodniji i prihvatljiviji. Cijela ta privatna utopija izgrađena je da bismo se mogli nositi sa stvarnošću polaganja zahtjevnih i teških ispita i možda još neugodnijih profesora i predavača na fakultetu. I kada fakultet prođe i nađemo se ponovo u stvarnosti koja nas opterećuje, od našeg fakultetskog života izgradit ćemo jedan prošli i novi utopijski svijet da pomoću njega utječemo na stvarnost koju sada živimo. Kao kada mladi liječnik prvi put izvodi zahtjevnu operaciju i prisjeća se zahtjevnog i strogog profesora anatomije. Ali sada tu pred puno zahtjevnijom stvarnošću gdje je u pitanju život ljudskog bića, privatna utopija djeluje umirujuće. Ona rekonstruira prošli svijet i neugodnog profesora kao nešto što i nije bilo tako zahtjevno i teško u odnosu na ono što se sada treba učiniti.

Naše privatne utopije kojima rekonstruiramo prošlost i unutar nje stvaramo svijet koji će nam pomoći da pobijedimo stvarnost ponekad opisujemo jednostavnom, ali znakovitom rečenicom: Kad samo mogao ono, ovo ću također moći učiniti… Ovdje posebno valja naglasiti ovaj dio Kad sam mogao ono… jer time se pokazuje kako nam je naša privatna utopija pomogla da rekonstruiramo prošlost i upotrijebimo je kao sredstvo svladavanja stvarnosti. Naše privatne utopije nisu toliko bježanje od stvarnosti koliko su rekonstrukcije prošlosti unutar koje gradimo i dodajemo elemente iz mašte kako bismo prošlost ne samo učinili podnošljivijom nego kako bismo je učinili mehanizmom i sredstvom da se možemo nositi i boriti sa stvarnošću.

Ono što je za političku utopiju budućnost, za naše privatne utopije to je sadašnjost. Svojim privatnim utopijama izgrađenima od konstrukcija i rekonstrukcija prošlosti želimo se nositi sa sadašnjošću koja je možebitno teška i nepodnošljiva tako što ćemo uvlačeći privatnu utopiju prošlosti u sadašnji trenutak pomoći sebi, ali i drugom. Kao kada se oprašta prijevara pa se prevareni vraća u prošlost i u prošlosti pomoću privatne utopije pronalazi razloge i motive da prijevaru oprosti tako što će se podsjećati samo na dobre i ugodne trenutke proživljene s drugim. Ne treba zanemarivati snagu naših privatnih utopija. Potrebne su nam i bez njih se stvarnost teško živi. Svi se mi prije ili kasnije poslužimo rekonstrukcijom prošlosti kako bismo podnijeli sadašnjost. Svi se mi – prije ili kasnije – poslužimo našom privatnom utopijom ne samo kako bismo pobjegli od stvarnosti nego još više kako bismo rekonstruirali prošlost i dodali joj neke nove motive nastale u našoj mašti koji će nam pomoći da ne ustuknemo pred teškoćama i problemima stvarnosti koju sada i ovdje živimo.

U Sarajevu, 22. 10. 2019.

O. J.