KOJA JE RAZLIKA IZMEĐU OSJETLJIVOSTI I OSJEĆAJNOSTI?
Ukoliko govorimo o osjetljivosti i osjećajnosti (emotivnosti), s obzirom na zajednički korijen riječi, primjetno je da se radi o srodnim pojmovima, no, oni se istovremeno barem još toliko i razlikuju. S tim ujedno i jedna uvodna napomena. Kome se ne da čitati ponešto zahtjevniji teoretski dio koji slijedi, može odmah preći na zadnji podnaslov u tekstu, premda će i on ipak u konačnici biti jasniji ukoliko se sve fino pročita!
U biološkom kontekstu, najjednostavnije rečeno, osjetljivost bi bila sposobnost organizma da reagira na vanjske i unutarnje podražaje, i to u smislu trajnog nastojanja za uspostavom sebi prikladne ravnoteže. Međutim, o osjetljivosti se može govoriti i u kontekstu neživih stvari i predmeta, i to kao o svojstvima sustava koje sustav pokazuje pri promjenama promatranih veličina. Na primjer, mramor je vrlo osjetljiv naspram obične kuhinjske soli, kao što je i željezo neobično osjetljivo ukoliko se izloži utjecaju rastvora sumporne kiseline.
S druge strane, osjećaji (emocije) su nešto specifično ljudski. Slično osjetljivosti, i one mogu podrazumijevati čovjekovu reakciju na izravne izvanjske podražaje, ali i više od toga, one mogu izražavati čovjekov specifični odnos prema svijetu. Na primjer, šetate cestom i odjednom nabasate na velikog mišićavog, zubatog psa kojeg je neodgovorni vlasnik pustio da se slobodno šetka dvadesetak metara ispred njega … i naravno, spopada vas strah. Međutim, svi iz iskustva znamo da nas emocija straha može obuzeti i u posve sigurnom okruženju. To može biti strah od života ili strah od onoga što donosi sutrašnjica. U tom smislu i kažemo da se emocije – u ovom slučaju emocija – straha ne javljaju samo kao reakcija na izravni izvanjski podražaj, nego i kao svojevrsni čovjekov stav prema životu i svijetu.
U praksi postoji više klasifikacija i podjela emocija. Mi ćemo se ovdje u osnovi bazirati na klasifikaciji američkog psihologa Paula Ekmana (r. 1934.). On sve emocije dijeli na primarne i sekundarne. U primarne spadaju sreća, tuga, ljutnja, strah, iznenađenje i gađenje. Primarne emocije su urođene i univerzalne, te ih prati specifična facijalna ekspresija i tjelesna reakcija. Npr., sreća – smijeh i pozitivno uzbuđenje; tuga – suze, duboki uzdasi i potištenost; iznenađenost – širom otvorena usta i snažno lupanje srca… Osim toga, čini se da ove emocije dijelimo i s drugim višim sisavcima.
U sekundarne (složene) emocije spadaju: ljubav, nada, ljubomora, ponos, nježnost i mržnja. Po Ekmanu one su kulturološki i razvojno uvjetovane, premda različiti autori smatraju različito. Neki bi i njih radije svrstali među one urođene, dok s druge strane, recimo, u kršćanskoj se teologiji ljubav i nada uopće i ne shvaćaju kao emocije nego kao od Boga ulivene kreposti (vrednote).
Emocije bi po sebi trebalo razlikovati od raspoloženja premda ove dvije stvarnosti imaju dosta toga zajedničkog. Ipak, esencijalna razlika je u tome što su emocije kratkoročna dok su raspoloženja dugoročna psihološka stanja.
Moralna prosudba emocija
Univerzalno je prihvaćeno da se pozitivne emocije poput ljubavi, nade i sreće promatraju kao nešto pozitivno, dok se recimo ljubomora i mržnja vide kao nešto negativno. Međutim, ovdje je svakako potrebno biti ponešto i oprezan. Naime, u moralnom smislu čovjeka ne definiraju samo njegove emocije nego i životni ciljevi koje je izabrao i sebi zacrtao. Recimo, u ovom kontekstu je zanimljivo spomenuti kako se iz osobnih bilješki Majke Tereze da uvidjeti da je njen nutarnji emotivni život bio daleko od idiličnog. Manje-više cijeli svoj život se borila sa sumnjičavošću, snažnim osjećajem praznine, mrzovoljom i sl. S druge strane, među okorjelim zločincima možemo pronaći i one za koje se kažu da su bili duhoviti, nježni i brižni prema svojim najbližima, prijatelji životinja, mecene umjetnosti i sl. Kako rekosmo, izgledno je da zadnji pravorijek o nama i našem životu ne izriču naše kratkotrajne emocije nego prvenstveno ciljevi koje smo u životu odabrali i slijedili. No, ovo svakako ne znači da emocije po sebi ne posjeduju i svoj stanoviti moralni ili nemoralni potencijal. Za čovjeka i njegovu bližu okolinu je svakako puno bolje da se zna kvalitetno izboriti sa svojim negativnim emocijama te da zna nesebično živjeti i izražavati one pozitivne.
Vrlo posebni osjetljivi ljudi
Ako govorimo o osjetljivosti u jednom specifičnom psihološko-ljudskom smislu, nju bi primarno karakterizirala jedna čulna izoštrenost kao i općenita kognitivna dubina. Osjetljivi ljudi će recimo mnoge šale doživljavati neukusnim i zlonamjernim i stoga će ih njihovi bližnji možda često doživljavati teškima i nedruštvenima, no prava istina je posve drugačija. Premda se na prvu možda pokatkada čine kao prokletstvo, imati ih u životu puno više znači blagoslov. Upravo jer se užasavaju grubosti, mizerije, galame i rigidnosti, za svoje bližnje će činiti i donositi ono samo najbolje. Oni vide detaljno i sve to proživljavaju na dubok način. Teško im je bilo šta sakriti. Nepogrešivo će opaziti kad se iza nečijeg smijeha zapravo skriva ponor tuge ili obratno, kad se iza nečije prividne potištenosti skriva koristoljubljivi, manipulativni duh. Stoga se s njima mora iskreno ili nikako.
Premda može zvučati kontradiktorno, osjetljivi tipovi su obično puno više racionalni nego osjećajni, tj. emotivni. Jednostavno, njihov mozak je izložen stalnom prilivu velikog broja kvalitetnih i detaljnih opažanja. Stoga ih sve to puno prije potiče na duboko promišljanje a ne na ishitrene emotivne sudove i stavove. S druge strane, emotivci su upravo vrlo često neoprezni i površni promatrači. Pogled im je sužen, a i to suženo je počesto vrlo plitko. Zato ni ne uspijevaju biti dovoljno racionalni, nego ih vodi emocija. Emocija čini da neke ljude, situacije i stavove prihvate zdušno i nekritički, isto kao što i ona druga (negativna) emocija čini da neke ljude, situacije i stavove jednostavno i ishitreno odbace.
Premda se u jednom ovakvom racionalizirajućem usporednom srazu osjećajni naspram osjetljivih mogu činiti kao kakav zaostali relikt pretpovijesnog biološkog razvoja, u stvarnosti oni uopće nisu bez šansi. Njihova najveća mana je ujedno njihova najveća vrlina. Oni kako rekosmo znaju prihvaćati bezrezervno, slijepo i nekritički, a većina ljudi upravo to i voli. S druge strane, premda su – kako rekosmo – oni osjetljivi tipovi po sebi uglavnom kvalitetnije i dublje osobe, s njima će te se svakako uvijek pomalo osjećati kao da ste na testu iz matematike. Ili kao kratki zaključak na sve ovo: Osjetljivi ljudi su delikatni optimalni partneri za velike i daleke dosege, dok su oni osjećajni izgledno bolji suputnici u jednom normalnom i uobičajeno utabanom ljudskom životu.
U Sarajevu, 3. 3. 2019.
M. B.
Izvori:
– Barbara KOVAČEVIĆ, Ermina RAMADANOVIĆ: Primarne emocije u hrvatskoj frazeologiji, Rasprave 42/2 (2016.), str. 505–527.
– Osjetljivost, u: Hrvatska enciklopedija, Izvor: http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=45690 (Stanje: 3.III.2019.);
– Emocije i motivacija, Psihologija za maturu, Izvor: http://psihologijazamaturu.blogspot.com/2013/04/emocije-i-motivacija.html (Stanje: 3.III.2019.);
– 8 stvari koje osjetljivi ljudi rade drugačije (A. A.), ordinacija.vecernji.hr, Izvor: http://ordinacija.vecernji.hr/budi-sretan/upoznaj-sebe/8-stvari-koje-osjetljivi-ljudi-rade-drugacije/ (Stanje: 3. III. 2019.).
Izvor (foto): 123rf.com