SJEĆANJE
Jednog dana ćeš možda ti naići pored mene. Vidjet ćeš spomenik ili fotografiju. Nemoj proći. Razgovaraj sa mnom. Nećeš me čuti. Nemam glasa. Ali počni s pitanjem. I pitaj me…
Jednog dana netko će promatrati moju fotografiju ili moj nadgrobni spomenik pitajući se tko je bila ta osoba. Gledat će moju požutjelu fotografiju i misliti o meni. Gledat će moje oči, kosu, lice. Ili će gledati moj grob, ime i prezime i datum rođenja. Razmišljat će gledajući možda broj godina uklesane u spomenik da sam živjela prilično dugo u tako nesretnom i nemirnom vremenu. Kada vidi raspon godina. ponadat će se da i on ili ona živi barem upola dugo kao ja. Ako budem dovoljno zanimljiva zbog svoje slike ili svoga imena, možda će o meni razmišljati duže. Mislit će kakva sam bila kao dijete. Jesam li bila plačljiva, nemirna ili tiha? Kakvi su bili moji roditelji? Je li mi otac bio strog? Jesam li voljela svoje roditelje? Tražila da mi kupe igračke? Razmišljat će kakva sam bila kao djevojčica? Jesam li se igrala lutkama? Jesam li maštala o svome princu? Jesam li tražila da spavam s upaljenom lampom i da mi otac čita priče prije spavanja? Možda će misliti koja mi je priča kao djevojčici bila najdraža? Gledat će godinu moga rođenja i pitati se jesam li plakala kad sam se rodila? Je li majka bila sretna, je li otac jurio s posla da vidi svoje prvo dijete?
Gledat će godine moga života i pitati se kakvo je bilo vrijeme u kojem sam živjela? Je li se tih godina nešto važno dogodilo, je li se živjelo isto kao što se danas živi u njegovo vrijeme? Možda će stajati pored moga groba, gledati moj spomenik i pitati se o mojim snovima, nadama, očekivanjima? Pitat će se što sam u životu željela, što sam od života htjela i što mi je život dao? Čudit će se kako i on i mnogi živi prolaze pored mene svaki dan i nikada se ne pitaju tko je osoba u tom grobu, čije je to lice i čije je to ime i prezime? Pitam se hoću li mu biti samo broj i spomenik na gradskom groblju ili će ponekad zastati pored mene i upitati se o mom životu i mom vremenu? Hoće li me pitati kako je s one strane? Hoće li shvatiti da tu kuda svaki dan prolazi ne leže kosti i kamen s imenom i prezimenom, nego cijela povijest jednog života, bezbroj uspona, padova, uspjeha i neuspjeha, ljubavi i mržnji, nadanja i očaja? Hoće li razumjeti da sam još uvijek tu i da još uvijek živim i da još uvijek ljubim, nadam se, očekujem, tražim, osluškujem?
Što ako nađe u nekoj staroj prašnjavoj ladici moju staru fotografiju? Hoće li je baciti? Hoće li je pogledati? Hoće li kupiti staru kuću u kojoj sam živjela, učila svoje prve korake, riječi i prve roditeljske ljubavi i ukore? Hoće li je srušiti ne pitajući se tko je u njoj živio i tako uništiti uspomene skrivene u starim zidovima, sobama i vratima? Voljela bih da sjedne ako pronađe moju staru fotografiju. Voljela bih da sjedne na stari krevet gdje me majka prvi put spustila kad me rodila. Voljela bih da barem pogleda moju fotografiju ili je barem okrene na drugu stranu i vidi ponovo datum rođenja i moje ime i godinu kad sam rođena. Hoće li razmišljati o godini mog rođenja kao onoj godini kada ni on ni njegovi roditelji nisu bili rođeni? Hoće li se zapitati kakva je bila ta godina? Je li bila dobra ili loša? Jesu li je ljudi slavili i dočekali veselo na trgovima ili nisu? Jesu li tada ljudi bili bolji ili lošiji, više se voljeli ili manje? Bilo bi mi drago da razmišlja o mom imenu i što ono znači? Da razmišlja zašto su mi roditelji dali to ime, a ne neko drugo? Htjela bi da razmišlja jesu li se otac i majka svađali oko mog imena?
Bila bih sretna ako bi razmišljao jesam li imala stariju sestru koja je bila sretna ili ljuta što je dobila takmaca u borbi za roditeljsku ljubav? Ne bi željela da moju fotografiju samo baci kao stari pohabani papir. Voljela bih da zna da je moja stara fotografija puna života. Voljela bih da mogu utjecati nekako s druge strane na njega da ostane sjediti na starom krevetu i gleda moju fotografiju. Da gleda moje oči. Da se pita što su te oči vidjele, kad su plakale i kad su bile sretne? Da razmišlja je li bilo straha u tim očima kad se kraj približio nadomak da se već u hladnom dahu mogao osjetiti? Voljela bih da se ne stidi kada bude gledao moje oči i pitao se jesu li te oči nekada nekoga voljele? Jesu li gorjele strašću i radošću u ljubavnom zagrljaju? Jesu li bile izgubljene kad su se rastajale od ljubavi? Jesu li gledale u prazno? Ne bih voljela da gleda samo moje oči. Htjela bih da pogleda moju kosu. Je li plava ili je crna ili smeđa? Je li bila duga, njegovana? Jesam li bila sretna kad bih je raspustila na vjetru, jesam li bila zaljubljena do ludila kad ju je netko dodirivao?
Jesam li bila uplašena kad sam prvi put vidjela nekoliko snježnih uvojaka? Jesu li me unuci čupali za bijelu kosu i govorili umiljatim glasom tražeći skriveno blago od svoje bake? Jesu li me djeca milovala po sijedoj glavi i govorila mi da vole svoju majku? Je li netko plakao za mnom kada je pokrov prekrio moje sjede? Ali ne želim da gleda samo moje oči i moju kosu. Jarko bih željela da gleda moje lice, moje obrve, čelo, usne, obraze. Željela bih da ostane dugo sjediti s mojom fotografijom u ruci. Željela bih da zna da nisam komad starog crnobijelog papira.
I tako nekada, negdje, jednom netko će naići. Gledat će spomenik ili fotografiju. Ne bih željela da prođe. Ne bih željela da samo zastane i produži dalje. Ne bih željela da mu ime i prezime, godine života i lice s fotografije ne znače ništa. Htjela bih razgovarati s njim. S ove strane ne mogu ništa reći. Ni da, ni ne. Ali on može razgovarati sa mnom. Može se pitati i razmišljati o meni. Tko je žena koja ovdje počiva ili tko je žena na fotografiji. Tako počinje svaki razgovor. S pitanjem. Nastavlja se s odgovorom. Ja neću odgovarati. Ali moje godine, moje ime prezime, moje oči, kosa i lice će razgovarati s njim umjesto mene. Jednog dana ćeš možda ti naići pored mene. Vidjet ćeš spomenik ili fotografiju. Nemoj proći. Razgovaraj sa mnom. Nećeš me čuti. Nemam glasa. Ali počni s pitanjem. I pitaj me. Tko je žena koja počiva ovdje i tko je žena na fotografiji? To će biti dovoljno. I sve ću ti ispričati. Bez glasa. I meni je potreban razgovor a i tebi. Oboje smo znatiželjni. Tebe zanima kako je s ove strane, a mene zanima kako je s te strane gdje si ti sada. I oboje se pitamo, ti o ženi čiji spomenik ili fotografiju gledaš, a ja o čovjeku koji na moj spomenik stavlja svijeću ili drži moju fotografiju u svojoj ruci?
U Sarajevu, 14. 12. 2017.
O. J.
Izvor (Foto): 123rf.com