O jeziku
Koliko bliskih i intimnih stvari ostaje neobjašnjeno kad nemamo i ne pronalazimo zajednički jezik. Ponekad je dobro kad ga nemamo. Vjerujemo da time izbjegavamo ono što nas povrjeđuje i ranjava. Bolje ne moći razumjeti i ne znati o čemu je riječ, nego da nas značenje i sadržaj povrijede. S gubitkom zajedničkog jezika i mi gubimo. Gubimo sve one riječi i rečenice ohrabrenja i podrške. Gubimo riječi ljubavi i razumijevanja. Nestaju slatki izrazi zbog kojih se osjećamo željeno i voljeno u svojoj koži. Nedostaju nam izrazi intimnosti, bliskosti i duboke povezanosti. I mi se gubimo s nestankom zajedničkog jezika. On nas je oblikovao. On nas je stvorio. Zahvaljujući njemu, mogli smo biti sigurni da negdje i nekome pripadamo.
O krivnjama
Zvuči pomalo neuvjerljivo i nevjerojatno misao psihologa Paula Tourniera da svi naši odnosi počivaju na nekom obliku krivnje. Kada razmišljamo o krivnji, prva nam je pomisao učiniti nešto pogrešno i moralno neprihvatljivo. Ili prekršiti neki zakon ili pravilo. Međutim, čini se da krivnja prodire puno dublje u nas i zahvaća daleko šire područje naših međusobnih odnosa. Rijetko pomislimo kada nekome savjetujemo riječima poput moraš, trebaš, ja bih to učinio tako i tako da je riječ o krivnji.
O potrebama i željama
Švicarski psiholog Paul Tournier još je 1970.-ih godina odnos između potrebe i želje preveo u jezik marketinga: „…Tehnologija je beskorisna bez reklame…“. Drugim riječima, stvar je beskorisna ako ne može biti željena i to tako željena da je nikada nećemo moći stvarno posjedovati. Samo tako želja dominira nad iskustvom i stvarnošću realne, istinske i racionalne životne potrebe.
„DAN JE DUG, A ŽIVOT KRATAK” – I OSTALI ŽIVOTNI PARADOKSI…
Sukladno svome grčkom izvorniku, riječ paradoks označava nešto neočekivano, a ovdje namjeravamo govoriti o životnim paradoksima, dakle, o onim nekim specifičnim iznenađenjima što nam ih život usput priređuje, te zbog kojih se na kraju često pitamo zašto to nismo nekad već ranije uspjeli shvatiti ili se barem začuđeno zapitkujemo zašto je to uopće tako?
O vremenu i greškama
Životne greške uključuju vrijeme. Vrijeme koje ćemo izgubiti. Vrijeme kojega nismo svjesni. Životna mudrost koju čovjek pronalazi i otkriva učeći na svojim greškama plaća se vremenom. Dragocjenim vremenom. Ne pokušavamo dovesti u pitanje kako je najmudriji čovjek onaj koji je najvažnije o životu naučio na svojim greškama. Međutim, iza naučene mudrosti uvijek postoji nešto što se moralo izgubiti. Trajno i nepovratno. Vrijeme.
O sućuti
U sućuti prenosimo sami sebe drugom i sebi zabranjujemo da budemo mi s našim životom. U tom trenutku ništa što je naše i što smo mi sami nije toliko važno i ne smije zauzeti i imati povlašteno mjesto u odnosu na sućut koja služi kao poveznica onih koji tuguju i života. Sućut ih povezuje s nama, a preko nas ih povezuje i vraća natrag u život i mogućnost postojanja smisla života makar je netko tko je bio dio tog smisla sada negdje na drugom mjestu. Naša sućut mora biti dovoljno bliska da im pruži priliku da se poslije svega vrate životu koji će uvijek zračiti djelomičnom prazninom. U sućuti ne možemo zatvoriti prazninu koja je nastala nečijim odlaskom niti objasniti njezino postojanje.
O žaljenjima
Uvijek se nađe nešto što smo propustili u životu. Ili netko. Nije naša krivica. I nije samosažaljenje u pitanju. Događa nam se da nam se nešto u životu dogodi prekasno. Kao kad ljudi susretnu prekasno savršenu osobu za sebe. Dobar dio života već je na neki način završen. Već su skoro sve proživjeli. Dogodi se da otkrijemo što želimo biti u životu. I raditi. Otkrijemo prekasno. Spoznaja dođe prekasno. Ili mislimo da nikada nije kasno?
O pandemiji
Pandemija zamagljuje granicu između osobnog iskustva straha i neugodnog i nelagodnog osjećaja da nam svuda oko nas prijeti nešto nepoznato. Nešto bez obrisa. Bez oblika. Ta zamagljena granica područje je beskrajnog niza zavjera, teorija, objašnjenja, ali i apokaliptičkih vizija budućnosti, neodređenih strahova i neobjašnjivih fobija. Pandemija je kolektivna neodređenost i nepoznatost straha koji se doživljava konkretno i osobno.
