ŠETNJA
Znala je da je noć drugačija. Noć priča priče drugih. Hoda trotoarom. S druge strane trg. Lijepo osvijetljen. Veliki plakat na pročelju zgrade. Najava predstave. Nešto o ratnim traumama. Gleda plakat. Muka joj. Samo rat. Stalno rat. Uvijek rat. Umjetnost svedena na rat. Povici nekoliko mladih dok prolaze trgom. Djevojka žestoko psuje. Barbarski i nekulturno. Druga tetura. Pijana. Zastaje. Gleda ih. Što se dogodilo ženama? Opijaju se. Psuju. Tuku. Odmahne rukom. Što je briga? Ona nije nekulturna. Ne može drugima zabraniti da rade što hoće.
O ISKUSTVU „NEDOGOĐENIH“ DOGAĐAJA
Iskustvo nedogođenih događaja javlja se kao napet osjećaj iščekivanja onoga što se uskoro treba dogoditi. Takvo iskustvo je poput putovanja prema odredištu koje je uzbudljivije od samog završetka putovanja. Iskustvo nedogođenih događaja je iskustvo putovanja prema odredištu kojega se željno iščekuje, ali kojega se nikad ne doseže i tako se putovanje pretvara u kolaž maštovitih ideja kako je moglo sve završiti i na koji način, iako se zapravo ništa nije dogodilo.
ZAŠTO SMRT NIJE NEŠTO POPUT SNA?
Ljude je oduvijek zanimalo kako li je to biti mrtav, a pri tome se čovjekov um od davnina manifestirao kao onaj koji se ne može zamisliti kao nepostojeći (Descartes – Druga meditacija o prvoj filozofiji). Naime, već neolitičke grobnice svjedoče o praksi ukapanja pokojnih s različitim predmetima iz svakodnevnog života. Muškarci su se najčešće ukapali sa oružjem, a žene s nakitom i posuđem. Očito je već tada postojalo nekakvo opće uvjerenje kako smrt nije kraj, te da čovjek i nakon smrti nastavlja egzistirati.
JE LI OVAJ SVIJET NAJBOLJI OD SVIH MOGUĆIH SVJETOVA?
Njemački filozof, fizičar, matematičar i diplomat Gottfried W. Leibniz (1646-1716) smatrao je ovaj svijet najboljim od svih mogućih svjetova. Inače, od suvremenika poslovično dobro percipiran, zbog ove ideje će biti ponešto i osporavan, čak smatran i nebuloznim čudakom. Među žustrim kritičarima je bio i veliki Voltaire, koji će naznačenu Leibnizevu ideju ismijati u svojem satiričnom romanu Candide ou l’optimisme (Candide: ili najbolji) iz 1759. god.
Bar pored katedrale u Sarajevu
Sama je za stolom. U kutu. Najbolje mjesto. Svi su vidljivi. Nju se ne primjećuje. Troje za drugim stolom. On, ona i dijete. Ne sviđa mu se kako se odjenula. Pokazuje previše. Negoduje i dalje. Previše troši. Gluposti. Njen odgovor odriješit. Ona je žena. Mora brinuti o sebi. Svom izgledu. Zdravlju. On voli kad je ona lijepa. On ne voli kad je drugi muškarci gledaju. Povišen ton. Uvijek su me gledali.
O omiljenoj pjesmi
Ljudi imaju različite vrste stvari koje opisuju kao omiljene. Riječju omiljen opisujemo nešto posebno, nešto što jedan trenutak i vrijeme u danu razlikuje od svih drugih trenutaka. Imamo omiljene ljude, navike, rituale, mjesta koja posjećujemo, hranu, piće. Prosječan čovjek ima nekoliko omiljenih stvari. Po čemu se omiljena kava ujutro s omiljenim prijateljem razlikuju od svih drugih kava i ljudi koje ćemo susresti toga dana?
ZAŠTO SLIJEPAC NE MOŽE VODITI SLIJEPCA? – MALI FRAGMENT IZ FILOZOFIJE SV. TOME AKVINSKOG
Mi ljudi volimo promjene, ali reklo bi se samo prema vani, tj. osobito kad treba mijenjati ljude i svijet oko sebe, dok se mi sami najradije držimo nepromjenjivima. No, je li to u konačnici moguće – mijenjati druge, a pri tome osobno zazirati od bilo kakve promjene?
SAN P. BERNHARDA HÄRINGA O PAPI IVANU XXIV.
Na današnji dan prije 20 godina umro je obnovitelj moralne teologije njemački redemptorist p. Bernhard Häring (Böttingen, 10. studenog 1912. – Gars am Inn, 3. srpnja 1998.). Povodom ove obljetnice donosimo prijevod jednog njegovog teksta u obliku pisma o njegovoj viziji Crkve. Bio je to hrabar i pobožan čovjek, a njegov doprinos primijetio je i papa Franjo kazavši da je “p. Häring bio prvi koji je započeo tražiti novi put za procvat moralne teologije”.
PROSJEČNOST – NEMILOSRDNI UBOJICA TUĐEG ENTUZIJAZMA
Ne žele svi učenici biti odlikaši. Neki su sasvim zadovoljni i sa svojim vrlo dobrim uspjehom, a zadovoljni im i roditelji. Često čujemo priču: „Mala nam odlična u školi, a sin ‘nako vrlo dobar … ma samo nek’ nastavi, da i to ne pokvari!“ No, neki učenici su još skromniji. Zadovoljavaju se i s trojkama, pa i dvojkama. Kao, „važno je završiti školu … kao da će te netko pitati poslije kakve su ti ocjene bile…“.
POSAO
Kuca. Teška masivna vrata. Glas izdaleka. Hajd ulazi jesi gluha!!! Glas. Grub i nekulturan. Stisne dlanove jače. Osjeća znoj na leđima. Nervoza. Kvaka je hladna i godi znojnim dlanovima. Ulazi. Veliki masivni stol. Na zidu slika predsjednika stranke i neki citat. Nešto o jakosti i jedinstvu. Predsjednik se smiješi samouvjereno sa slike. Spušta pogled. Debeo. Veliki stomak. Crven u licu. Pije redovito. Haj šta si stala ko kip!!! Gleda je. Oblizuje se. Na trenutak joj dolazi osjećaj povraćanja. Sjedaj i daj te papire!!! Alma, Alma!!! Dere se kao kočijaš na ulici. Mlada žena. Ne više od trideset. Uredna. Ispeglana. Našminkana. Dotjerana. Izvolite. Glas školovan i spikerski. Ma šta bona izvolte, jesi gluva hajd kavu mi donesi!!! Namješta košulju. Popravlja kravatu. Žena izlazi. Daj papire!!! Podiže pogled. Gleda u dekolte. Osmijeh. Red umjetnih zuba. Bijeli. Ona prekriži ruke na prsima. Neugodan osjećaj. Haj bona šta se bojiš kad imaš šta pokazat brzo ćeš napredovat!!! Ponovo pogled. Odmjerava noge. Pitanje u glavi. Zašto se uopće javila na natječaj?????? Poniženje. Bezobrazluk i debeli lik s druge strane stola. Možda je bolje u Njemačkoj.
